Beskin cosak : MAMA, SAMO MISLI POZITIVNO !!

Objavljujemo vam jedan Beskin tekst koji smo objavili u nasoj rubrici BESKIN COSAK 25. juna 2005 a koji je kasnije objavljen i u knjizi Jasmina Odobasica “Sjaj i bijeda ekshumacija”..

MAMA, SAMO MISLI POZITIVNO !!
“Molim te ja cu napraviti rucak i kafu a ti me samo odvezi na Jakarinu kosu. Nešto me gore vuce. Imam predosjecaj da se u grobnici nalazi neko iz naše kuce. Želim samo da se zahvalim tim ljudima što godinama prevrcu kosti ubijenih po Prijedoru”.

Znam kakav se prizor svakodnevno vidi u masovnim grobnicama i pokušah odvartiti majku od ove pomisli. Znajuci da traže najmladeg sina i supruga, znajuci da je bolesna, znajuci i previše… Kao da mi je citala misli. “Ako mi ne ispuniš ovu želju, necu ti halaliti”, preduhitri me.

Nisam vjernik ali halal ili oprost bilo kakvog duga s majcine strane ucini mi se prevelikim teretom. Dobro mati, samo da im javim da sutra ne donose rucak. Osvanula subota, suncani septembarski, dvadeset i deveti po redu 2001. godine. Kada sam ustala mati spakovala spremljeni rucak, kafu, sokove i sve potrebno za “junake” Jakarine kose. Kuda sa djetetom, upitah samu sebe. Kada vec mati mora vidjeti ono što ce vidjeti, mora li to isto vidjeti i jedanaestogodišnje dijete ? Ako vidi, možda ce lakše razumijeti sve ono što se dešavalo u Prijedoru od 1992-95. godine, možda ce znati zbog cega nije proslavaljen njen jedini rodendan do sada, drugi po redu, onaj iz 1992. godine ? Možda ce joj ovo biti najbolja lekcija iz bliske nam (h)istorije koja se još uvijek odvija ali je nema u udžbenicima ?

Irma, hoceš li ostati kod kuce dok ja i majka ? Znaš da se bojim ostajati sama kod kuce, odgovori dijete k'o iz topa . Kako smo se približavali Jakarinoj kosi mene obuzima sve veca zebnja. Kada smo stigli nad grobnicu momci iz tima vec se uputili ka nama da ponesu svu onu silnu hranu koja je bila dostatna i za troduplo vecu ekipu. Mati, ja auto nisam zakljucala. Ostani ovdje i pripazi ga a ja idem postaviti sve ovo. Dobro, veli jedva cujno. Kada smo se spuštali niz onu padinu putem napravljenim bagerom, okrenuh se iza. Mati se necujno kretala za nama. Nije mi preostalo ništa drugo no da se vratim i zakljucam auto.

Stigli smo dolje na mjesto gdje se nalazilo vec oko dvijestotine mojih sugradana. Kosti im spakovane u bijele plasticne vrece. Svi clanovi polako prilaze na rucak. Oni me odlicno znaju a znam ih i ja. Godinama suradujemo, znaju ko mi sve fali iz kuce i porodice. Oni jedu nekako bez apetita bez obzira što moja mati sprema najukusniju hranu na svijetu. Kada su nekako završili s ruckom, Jasmin Odobašic mi rece. Cuj Beska, dodi da ti podnesem izvještaj za danas. Nemam uza se ni papir, ni olovku, ni.. Ne treba ti, zapamticeš, odvarti mi on.

Sada smo se penjali stranom nasuprot onoj kojom smo došli. Kada smo stigli na mjesto gdje su ih otkopavali i gdje je bio bager on mi rece. Kada ste bili na pola strane u džepu smo našli ovo, i pokaza mi licnu kartu sa podacima mog brata. Cini mi se da sam pocela plakati. Ako hoceš da ti mater ovdje ostane ledena, samo nastavi, otrijezni me Jasmin.

Sjetih se Ade koji je ubijen u Keratermu, našeg djetinjstva, majke koja ga traži mrtvog i svog jedinog djeteta. Prikupih posljednji atom snage i spustismo se ponovo u uvalu. Oni su vec pili kafu u atmosferi koja je bila više nego teška. Prilazi mi Irma i pita, koga su našli, didu ili daju ? Nikoga, odgovaram iznenadeno zbog ovog pitanja. Vidi djeteta, i ono ima instikt, pomisli !

Uz popodnevnu kafu mati me pita; je li Boga ti, što su oni bili svi onako tihi, slabo su jeli, svi me bodre ? Ova majcina pitanja nisam izdržala. Mati, kada smo bili na pola puta našli su Adu. Hvala Bogu, sada mogu u miru umrijeti, odgovori ona. Još da nadu Dedu, dodaje.

Sehidska dzanaza ,
Hambarine 26. juni 2005

Ovih dana pred Adinu dženazu osjecam se iscrpljeno. Drago mi je što sam majku barem uspjela poštedjeti slike nekompletnih ostataka njenog djeteta. Irma koja je ovog proljeca upisam prijedorsku Gimnaziju primjecuje da se ne osjacam najbolje, pa mi sugeriše. Znaš šta mama, samo misli pozitivno i vidjet ceš da ceš se bolje osjecati. A kako bi covjek mogao drugacije no misliti pozitivno, mislim a ne odgovaram.

Molim te nemoj zaboraviti

Nakon pronalaska mog brata Jasmin Odobašic bi mi cesto znao reci. Molim te nemoj zaboraviti onu pricu o pronalasku tvog brata baciti na papir. Nikada u životu mi se nije desilo da pronadem dijete majci onog trena kada ona dolazi na grobnicu. Ovi detalji bili su okosnica scenarija dva dokumentarna filma. Jedan od njih bit ce okoncan na Adinoj dženazi. A kada me kolege u Prijedoru pitaju kako sve ovo mogu nositi na nacin kako nosim, obicno im odgovorim. Zahvaljujuci pozitivnoj energiji i pozitivnim mislima. Jer ne može se drugacije.

Besima Kahrimanovic-Beska