Razmišljajući sinoć o tragediji porodice Kardumović, otišao sam toliko daleko, da sam se uhvatio kako u jednom trenutku računam koliko je tamnih noći u životu Mine Kardumović, nakon što su joj pobili njena četiri sina. Onda se nakon te cifre od više od deset i po hiljada slediš, prepadneš po samog sebe i onako već dobro nagriženo mentalno zdravlje.
Lično ih poznavao nisam sem najmlađeg iz viđenja, jer je tek godinu dana bio stariji od mene. Suvadu sam viđao o godišnjicama kada bi ponekad dolazila na komemoracije u Hambarinama. Posmatrao bih je kako, sa tespihom oko vrata, vojnički salutira šehidima u Hambarinama i grizao usnu da ne zaplačem nad sudbinom te divne žene koju je životna nesreća naprosto pojela.
Cestom prema Habarinama, ulicom Sarajevskom, uglavnom bih u prolazu okretao glavu ka kući u kojoj su Mine i njena Suvada skapavale od tuge, onako same, a nakon što ih je tiho napustio otac im i suprug Rasim. I eto, danas će se Hambarine halaliti i sa Suvadom. Unučad Minina, kao i svačija, rasula se po svijetu. I nema ih puno. I to našu tragediju na Matarugama čini tek za jednu posebnu dimenziju većom. Jer, evo, samo u mojoj mahali živi četrnaest usamljenih starica. Nisam ih brojao na cijelom Brdu, ali u naletima tuge, dok se evo već dvije godine rastajem sa bolesnom majkom, biće da ću jedan dan preprojati svu tu majčinsku bol na cijelom Brdu, pa ih pomnožiti sa Mininih više od deset i po hiljada neprospavanih noći.
Rasimov I Minin Suad je imao 29 godina, Miralem 28, Fahrudin 23 i Mirsad 19 godina. Posmrtni ostaci trojice braće Suada, Fahrudina i Mirsada pronađeni su u masovnoj grobnici Tomašica 2013. godine. Miralemovo tijelo bilo je rasuto na tri lokacije. Dio tijela je pronađen na lokalitetu u spisima zavedenom kao Sredice-Karagići, drugi dio u Rizvanovićima, a Miralemova lobanja pronađena je na lokalitetu Žabari.
A Suvadu, našli vele, kako mrtva leži u kući sa majkom joj Minom, sa kojom je dijelila sestrinsku bol za četvoricom braće, sa rođenom majkom i njenom tugom za četvoricom sinova. Taj detalj me je razorio. I što je najgore, nije jedina na Brdu. Slučajeva da neka usamljena jadnica preseli na ahiret, i bude par dana u kući dok neko ne svrati, bilo je već.
Minu su smjestili u bolnicu. Na kraju je, eto, ostala sama, kao drvo okresano.
Neka ostane ova priča o jednoj divnoj porodici čija je tragedija u dobroj mjeri obilježila i moj život. Jer, nerijetko sam imao te grupe stranaca, doktoranata, diplomaca, studenata iz svih krajeva svijeta kojoj sam prenosio priču o mrtvom tijelu Mininog najmladjeg sina mezimca, u čijem džepu smo pronašli malu fotografiju djevojke, umotanu u Mininu nur dovu namjenjenu da joj čuva sina, a kraj nje ulaznicu za heavy metal koncert jedne svjetski poznate grupe, održan u Zagrebu negdje pred sami rat.
Nigdje kao pred spomenikom fudbalerima u Bišćanima i nad sudbinom Mirse Kardumovića ta mladost nije ostala nijema. Valjda odjednom saberu i oduzmu od tih, svima nama svojstvenih „X“ identiteta, pa najedanput prestanu da posmatraju tu našu muku koja traje, kroz prizmu te rastuće islamofobije u Europi.
Pa neka ovih mojih par redaka bude njima u čast, u znak moje beskrajne ljubavi i poštovanja prema Mini, Rasimu i njihovj divnoj djeci, te njihovom, a još jednom u nizu, od danas zgaslom ognjištu na lijevoj obali Sane.
Sudba
