Društvo, Kultura

GOVOR ISTINE NURIJE KADIĆA

Veliki broj naših komšija i prijatelja koji su ovozemaljski život počeli na Mataruškom Brdu, u potrazi za boljim životom ili silom prilika, bili su u prilici da žive i rade u brojnim evropskim i prekookenaskim metropolama.

Svijetla velikog grada nisu previše impresionirala Nuriju Kadića iz Bišćana.

Nakon silnih strahota, ljeta 1992.godine je izbjegao sa porodicom izvan granica države koju toliko voli i respektuje. U Austriji je zaradio penziju i vratio se u rodne Bišćane da svjedoči o vremenu kada je smrt bila bliža od kragne. Ako znamo da je i prije rata imao poslovne angažmane po inostranstvu, a radio je kao voditelj protokola u Energepotrolu u Prijedoru, jasno je da riječ o veoma društvenom čovjeku.

Sigurni smo da mu je bilo veoma teško pisati o stradanju svojih sunarodnjaka u Bišćanima, ali je odabrao pravi način da ostavi svjedočenje o vremenu za koje želimo da se nikada i nigdje ne ponovi. Nurija Kadić je autor knjiga „I mrtvi žive“ i „Govor tišine“.

Na prvi pogled je jasno o čemu to Kadić piše. „Poznajući naš mentalit, naroda ovog područja da će od strašnih događaja iz devedeset druge ostati prazno mjesto u historiji, natjeralo me da moram nešto ostaviti iz sebe i ovog naroda. Nije bilo teško napisati jer sam svjedok tragičnih događaja, ali je bilo mnogo emocija koje su pratile moj stvaralački rad. Iz Bišćana sam izašao, preciznije rečeno iz šuma 18. 08. 1992, a vratio se među prvim. Čim je to bilo moguće, napravio kuću u rodnom kraju, ali sam i dalje radio u Austriji. Trajalo je to do penzije 2014.godine kada se vraćam u Bišćane. Nostalgija i ljubav prema mjestu rođenja i BiH jedina domovina, razlozi su zbog kojih sam opet na kućnom pragu”, ističe Nurija Kadić te dodaje da je njegova knjiga “Govor tišine prevedena na njemački jezik.
O knjigama koje je napisao Nurija Kadić biranim riječima govori prof. Mirela Ljumanović, te naglašava značaj čuvanja od zaborava, ničim izazvanih patnji mještana Bišćana i Mataruškog Brda.

“„I mrtvi žive“ je dokumentarna proza o ratnim strahotama u Bišćanima, pisana u trećem licu. Uz pripovijest o tome šta se dešavalo 92. godine, dokumentovano je imenom i prezimenom, fotografijom, mjestom gdje su ljudi živjeli, gdje su ubijeni i gdje su ukopani. Bijeli nišani svjedoče o postojanju i prerano prekinutim životima nevinih ljudi. „Govor tišine“ je autobiografski roman koji svjedoči o najtragičnijem periodu i ratnim strahotama u rodnim Bišćanima 1992. godine. Hronološkim slijedom, unutar okvirne priče, Nurija je iznio svoja svjedočenja o onome čega se nagledao, pa i svjedočenja svojih komšija, kojih se naslušao. Glavni lik je Ramiz, koji Alenu i Elvedinu pripovijeda o teškim zločinima počinjenim nad nevinim Bošnjacima. Od 1440 mještana Bišćana, mahom Bošnjaka, ubijen je svaki četvrti. Skoro svaka deseta žrtva u prijedorskoj opštini je iz Bišćana. Ta činjenica sama po sebi nosi ogromnu težinu života preživjelih sa neopisivim traumama. Nurija pokušava dati odgovor na pitanje šta je to natjeralo dojučerašnje dobre komšije, kumove, prijatelje, da počine ovakve monstruozne zločine”, ističe prof. Ljumanović.
Nurija Kadić je i danas aktivan u lokalnoj zajednici. Nedavno smo ga sreli pri obilasku šehidskih mezarja na Mataruškom Brdu, povodom Dana nezavisnosti BiH. Dakle, neraskidiva je njegova veza za rodnim krajem i Bosnom i Hercegovinom. Živ nam i zdrav bio i da još dugo uživa u svojim Bišćanima.