Razmišljam, Život

MAMA, NEDOSTAJES

irma

Pise : Irma Kahrimanovic

Jutro je, hodam po kuci, izlazim u dvoriste, gledam stalno na telefon ocekujem maminu poruku ili da iza coska cujem mamin glas. Danas je moj 23. rodjendan, ocekujem kao i svake godine da cujem najljepse i najiskrenije cestitike od zene koja mi je podarila zivot, koja me je svemu naucila, ali uzalud cekam ni glasa ni poruke. Najvise boli ta cinjenica da sam mamu zadnji put vidjela prije tacno mjesec dana 3.6.2013. na odjelu Traumatologije u klinickom centru Banja Luka. Taj dan ce mi vjecno ostati urezan u sjecanje, moja Beska je izgledala tako dobro, smijala se sa mnom, salila se, ali prije nego sto sam posla zamisljeno me pogledala, nikad taj pogled necu zaboraviti kao da je htjela nesto da mi kaze. Tih zadnjih dana kada sam isla mami u posjetu jedan mi doktor rece: “Besima je napokon van zivotne opasnosti, od sada slijedi samo njena rehabilitacija” dok je drugi sljedeci dan govorio: ” Besima je jako tezak pacjent, treba sto duze da ostane na intenzivnom odjelu, ali ja nemogu sam da odlucujem o tome”. Razmisljala sam dugo o tim izjavama tih doktora kako mogu imati tako razlicita misljenja o maminom zdravstenom stanju, da je izmedju tih izjava bilo par dana razlike razumjela bih, ali ovako mi je sve to bilo cudno. Ne moram ni da se razumijem u medicinu postoji to neko logicno razmisljanje, kada sam usla u tu sobu gdje je mama lezala, kraj nje nije bio ni jedan aparat za disanje a par dana prije toga je bila prikljucena na aparate; ormaric koji je trebao da stoji kraj maminog kreveta stojao je na hodniku te sobe i kako da neko sa visestrukim povredama moze da dode do tig ormarica ako bi nesto zatrebalo, NIKAKO.

IrmaBeska

Prolazeci kroz sve ovo, svih tih sest sedmica, pa evo i sada tek vidim koliko je ova drzava stradala. Vlast, zdravstvo, ljudskost, sve je to u “raspadu sistema” toga vise nema. Svaki dan kada sam isla mami u posjetu vidjela sam sve te njene povrede, uzasne povrede, jako je bilo tesko suzdrzati se i ne zaplakati, cak me je jedan dan pitala:” Irma zasto si tako zabrinuta?” govorila sam da je vruce vani da sam se umorila dolazeci, samo nisam zeljela da osjeti bol u mom pogledu da ne shvati koliko se brinem i koliko me boli gledajuci je u toj bolnickoj postelji. Da se covjek moze toliko boriti i ne pozaliti se a biti u takvom stanju nisam mogla da vjerujem, mama je samo jedan put rekla da je noga pomalo boli, mada je bila svjesna svog stanja vidjela je i sama sve te silne povrede. Satima sam razmisljala kakav je to osjecaj, sok bio kada je vidjela svoje ruke, noge, tijelo, unakazeno, kako li je to bilo lezati na tom intenzivnom odjelu, slusati i vidjeti svasta. Svaki dan me je docekala s osmjehom na licu, pricala sam joj kako joj uredujemo dvoriste, kako kad se vrati iz bolnice da ce biti sve jos ljepse uredjeno za njen dolazak. Bila je tako sretna kada sam joj to rekla i tada a i svih tih dana govorila mi je : ” Bicu ja dobro ako Bog da, doci cu ja svojoj kuci “.

IMG_6048 (853x1280)

Tolika volja za zivot, za pravdu, za sve dobro je tog kobnog 4.6.2013. ugasena. Moja Beska je svima nama, ovom Prijedoru toliko puno pruzila a nista zauzvrat nije trazila, najvise ju je cinilo sretnom kada moze drugom da pomogne a njoj kako bude. Imala sam zelju da na danasnji dan kada budem isla svojoj Beski u posjetu u bolnicu kazem da kada dode kuci i kada se oporavi da nadoknadimo moj rodjendan, da mi napravi moju omiljenu rodjendansku tortu. Zeljela sam da se setam sa njom po Banjalucim parkovima kada bude trajala njena rehabilitacija, da pricamo i da se smijemo, da joj budem podrska u najtezim trenutcima jer je moja mama i u mojim najtezim trenutcima bila tu za mene. Nazalost te moje zelje ce ostati zauvijek neostvarene. Ostalo je tako puno rijeci ne izgovorenih ali eto idem danas da posjetim svoju mamu na njen mezar bar tako da joj na danasnji dan budem blizu.

Leave a Reply