Memoari Kadiric Feride : Napad na Hambarine

Bio je petak, 22. maj 1992. Vrijeme je bilo lijepo, ali malo oblačno, pa se mogla očekivati kiša u poslijepodnevnim satima. Nazmija i Mirza su otišli hvatati ribe u šljunkaru blizu Hambarinskog polja. Bilo im je dosadno kod kuće jer se ništa nije radilo, pa su otišli prekratiti vrijeme.

Kod mene je došao mlađi brat Senad. Igrao se sa Selmom u dnevnoj sobi, a ja sam razvijala pitu u verandi. Odjednom se začula neka pucnjava. Istrkala sam napolje da vidim šta de dešava, ali niko nije bio uspaničen. Preko puta moje kuće, Karagići su kupili sijeno i samo su malo požurili jer je počela proškapati kiša, a zatim je udarila jače i pretvorila se u pljusak. Ubrzo je i Nazmija utrkao u kuću sav mokar i zadihan.

„Jeste li čuli onu pucnjavu?“  bilo mi je prvo pitanje.

„Jesmo, bilo je negdje blizu. Možda u Polju. Vjerovatno na onom punktu. Zato smo i požurili kući, ko zna šta će biti. Požuri ti s tom večerom!“ pričao je on i oblačio topliju odjeću.

Pretpostavljali smo šta se desilo, jer Srbi su namjerno slali naoružane vojnike da se vozaju cestom Prijedor-Ljubija i Prijedor-Volar, ne bi li Muslimanima popustili živci, pa da onda imaju povod za napad. Ubrzo smo saznali i šta se desilo, jer neko je autom prošao kroz sela i obavijestio narod šta je bilo. Vijest se brzo širila pa je došla i do nas.

Naime, taj dan na punktu u Hambarinskom polju je stražario Aziz Ališković, zatim Ferid Sikirić, i jos nekoliko mještana. Do punkta je došao kombi pun srpskih vojnika i dva Hrvata koje su, kako smo kasnije čuli, namjerno ubacili u kombi. Bili su naoružani do zuba. Naši su ih zaustavili i rekli im da skinu oružje, da ne bi uznemirili narod kroz naša sela, a kad se vrate ponovo će ga dobiti. Oni su se tome usprotivili i rekli da ne daju oružja. Aziz Ališković je prišao jednom od njih i pokušao ga razoružati, na što je ovaj zapucao i ranio Ferida Sikirića. Jedan od naših momaka, vidjevši Ferida da je pogođen, opalio je rafal po srpskim vojnicima i ubio dvojicu, a dvojicu ranio. Naši nisu dalje pucali, niti su oni.

Tako su pričali naši očevidci, a Srbi su naravno imali svoju verziju događaja. Govorili su da su Muslimani prvi pucali,  i to, da je Aziz Ališković pobio njihove vojnike, što nije bilo tačno. Aziz je dugo godina radio kao milicioner, i kada je trebao da obuče srpsku uniformu on je to odbio, i zato je dobio otkaz. Bio je jako sposoban i narod ga je poštovao. Visok, krupan, sa dugim crnim brkovima, ulijevao je strah samim svojim izgledom. Kao takvog Srbi su ga se bojali, misleći da bi on mogao organizovati narod i zato su njega obilježili kao glavnog krivca za sukob. Poslije smo čuli da je jedna žena iz Bosanskog Novog javila svojoj rodici u Hambarinama, dan prije tog slučaja, da će se u petak izazvati sukob na Brdu, ali ne zna tačno gdje. Bila je na neki način povezana sa vojnim krugovima i uspjela je saznati da se nešto priprema. Sukob se desio oko 17:30 sati, a oko 19 sati narod iz Tukova je počeo bježati na Brdo. Iz Hambarinskog polja su bježali na Hambarine, samo stariji su ostali u podrumima u Polju, nadajući se da neće biti niša.

Pošto se vijest brzo pročula, narod u našoj mahali se takođe uznemirio i počeo se pripremati, ako bi se moralo ići u sklonište. Pošto je bilo sasvim malo kuća sa podrumom, još ranije smo pripremali podrum od Husnije Karagića, i u slučaju potrebe trebali smo ići u isti. Nazmija je uzeo svoju kuburu ručne izrade i ono malo metaka što je imao te otišao na zborno mjesto sa ostalim muškarcima. Ja sam obukla Selmu i pripremila torbe sa odjećom i nešto hrane. Senad je uporno govorio da neće nigdje ići iz kuće, pa sam ga jedva namolila da obuče nešto toplije za svaki slučaj. Pošto sam bila u polovini devetog mjeseca trudnoće, znala sam da ne mogu nikako sama do podruma, sa Selmom kojoj su bile nepune četiri godine i torbama, pa mi je Senad bio i više nego potreban. Selmi nije bilo jasno zbog čega se spremamo, pa me je non-stop zapitkivala a ja ni sama nisam znala šta da joj kažem. Tješeći nju, a i samu sebe, govorila sam joj:

„Ma možda nećemo nikuda ni ići, to se samo onako spremamo, za svaki slučaj. Možeš ti spavati.“

„Mama, kako ću spavati bez piđame? Što si mi ovo obukla?“ nastavljala je ona sa pitanjima.

Malo kasnije su nam došli moja jetrva Jasminka i njen sin Jasmin, kojem je bilo pet godina i isto tako nije shvatao šta se događa. Uskoro su oboje djece zaspali, Senad je gledao televiziju, a Jasna i ja smo se popele u potkrovlje i sjele na terasu. Bilo je veoma oblačno pa se smrklo ranije nego obično. Putem se čula graja, ali mi nikoga nismo vidjele. Svima nam je rečeno da ne palimo svijetla niti vanjske pa je zato bilo toliko mračno. Počela je i kiša ponovo proškapati. Noć je bila kao stvorena za dubok i miran san. Odjednom se čuo prasak. Obje smo se trgle.

„Jel’ to bio grom ili nešto drugo?“ pitala je Jasminka.

„I meni se čini kao grom, izgleda da je negdje blizu udario!“ odgovorila sam joj iznenađeno.

U tome je kiša udarila jače i uvjerila nas da je to vjerovatno bio grom. Zvale smo komšinicu Halidu da pitamo šta se dešava, jer se čula graja oko Karagića kuća, ali nas ona nije čula. Začuo se i po drugi put prasak i mi smo i dalje mislile da grmi.

„Jeste l’ vi normalne, šta čekate tu, ponesite djecu i brzo u podrum. Poslije nećete imati mjesta!“ čule smo Mirzu, Jasminkinog muža, kako trči prema našoj kući i galami.

Još uvijek nam nije bilo jasno šta se dešava pa smo ga glupo pitale: „Šta je? Jesu li to bile granate? A mi mislile da grmi!“

Rusevine. Drustveni dom u Hambarinama

Bile su to prve granate što smo čule u svom životu i nije bilo čudno što nismo znale razliku između udara groma i granate. Dok su bile jake borbe u Hrvatskoj, naveče su nam se tresli prozori od detonacija, ali nam se sve to ipak činilo daleko. Mislili smo da do nas neće nikad stići. Jasminka je zgrabila Jasmina onako na spavanju i otrčala kući da uzme torbe. Ja sam budila Selmu da ustane, da bih joj mogla obuti čizme, ali ona nikako da dođe sebi. Tek kad smo izašli napolje na kišu, ona se razbudila. Bila je vruća, ispod jorgana, i zato se sva počela tresti. Malo od straha, malo od hladnoće, drhtala je kao prut. Ja sam se takođe tresla, jer sve do tog trenutka su mi sve naše pripreme izgledale smiješne i nepotrebne, a tad sam shvatila da je ipak počelo.

Senad je, htio ili ne htio, morao ići samnom, jer Selma je bila toliko uplašena i iza sna da sam je morala nositi, a Senad je uzeo torbe. Mršav i nejak, tek na kraju 8. razreda, bio je suviše slab da nosi dvije velike torbe, ali je morao. Nismo znali šta se sve može desiti, da li ćemo se opet vraćati kućama, pa sam u te dvije torbe spakovala sve osnovne stvari za sebe i Selmu, ali i za bebu koju sam očekivala. Trčali smo, jer trebalo je što prije stići do podruma, a u međuvremenu smo čuli još jednu granatu. Putem nismo smjeli ići jer je bio odlična meta snajperistima sa Hotela Prijedor, pa smo morali okoliti kraj potoka. Nisam nikad do tad prošla tuda, i da nije bilo još naroda sigurno bi zalutala.

U našoj grupi su se našli i jedan čovjek i žena iz grada. Krenuli su bili nekom u Ljubiju, ali nisu mogli ni tamo ni nazad u grad, pa su se jednostavno pomješali sa narodom. Nisu imali puno stvari sa sobom a vidjeli su kako se Senad i ja patimo, noseći naizmjenično torbe i Selmu, pa su se sami ponudili da pomognu. To nam je dobro došlo, jer bih sigurno morala ostaviti jednu torbu pošto sam već bila na izmaku snage.

Preskakali smo jarke, provlačili se kroz bodljikavu  žicu, često bi skrenuli s puta jer se ništa nije vidjelo. Na kraju se trebalo popeti uz jednu stranu, koja je uz sve nevolje bila uzorana i posijana, pa su noge utanjale u oranje pri svakom koraku. Kad sam ugledala vrata od podruma bila sam presretna. „Samo da sjednem i odahnem!“ mislila sam. U tom trenutku samo mi je to bilo važno.

Ušli smo u podrum koji je bio dosta mračan. Jedina svjetlost je dolazila od jedne lampe na gaz, koja je bila postavljena na stari sto blizu ulaza da bi svako ko ulazi mogao naći sebi mjesto. Bilo je već podosta naroda unutra ali bilo je još mjesta. Podrum je bio velik otprilike 10×5 metara. Sa strane su bile napravljene klupe od daske i od vrata nečije željezne ograde. Na to je svako sebi redao šta je imao da prostre, da ga ne žulja, neko deke, neko odjeću, zavisno koje šta donio. U sredini su bila dva kauča, koja su donijeli Agan i Emdžad, sinovi Paše i Rasima Kadirića. Obojica su imali male bebe, Adnana i Anela, pa su zato donijeli kaučeve da njihove supruge, Nafira i Ermina, imaju gdje presvući djecu. Bila je tu i drvena bešika, da se djeca mogu uspavati. Međutim, tu noć, oni nisu došli u podrum i ja sam se smjestila na njihovo mjesto. Na jedan kauč smo sjeli Selma, Senad i ja, a na drugi Minka sa svojom djecom Sandrom i Sandinom, te Jasminka i Jasmin. Okolo je bilo još improvizovanih ležaja, neko je sjedao na svoje od prije donesene stvari, a neko gdje prije stigne.

Svi smo bili umorni i prestrašeni pa nam nije bilo do priče. Kad bi neko i počeo glasnije govoriti drugi su ga ušutkivali jer skoro sva djeca su spavala. Napolju je bila tišina, koju bi prekinuo na trenutak topot čizama naših ljudi, koji su išli na zborno mjesto, kod potoka, da vide šta će se raditi. Više se nisu čule granate niti pucanje. Iako smo bili u strahu, sve nas je ipak polako savlađivao san. U prodrumu su bile sve žene i djeca, osim onog čovjeka iz Prijedora, koji ni sam nije znao šta da radi, da li da ostane uz ženu ili se pridruži muškarcima, ali pošto nije poznavao okolinu radije je ostao u podrumu. Senadu je bilo dosadno među nama, pa je stalno izlazio stražariti ispred podruma. Iako je i njemu bilo tek nepunih 15 godina, osjećali smo se sigurnije kad je bilo ko stražario pred vratima.

Tako je protekla prva noć u podrumu. Ujutro smo se svi počeli rasipati kućama. Nadali smo se da možda više ništa neće biti i da su one tri granate bila kazna za njihove poginule vojnike. Otišli smo kući i mi jer se Senad želio vratiti roditeljima u Rakovčane. Do tamo je bio dobar sat hoda i to uglavnom uzastranu, pa sam ja požurivala Senada iako mi je bio potreban. Na Radio Prijedoru smo slušali ultimatum Muslimanima sa Brda: „Ukoliko se do 12 sati Aziz Ališković ne preda srpskoj vlasti, sva sela će biti granatirana!“ Imali smo dva do tri sata vremena prije 12 sati i požurili smo sa doručkom. Poslije doručka, Senad se spremio i otišao. Ispratila sam ga riječima:

„Požuri, idi što brže, mama će se brinuti da si negdje na putu ako počne granatirati! Idi što god brže možeš!“

Moji roditelji, Uzeir i Sadika Crljenković, imali su prilično siguran podrum i znala sam da će mu biti bolje kod kuće. Stavila sam pitu da se peče, za ponijeti u podrum, ali struja je bila toliko slaba da nisam mogla dočekati da bude gotova.  Oko 11:30 sati Selma i ja smo krenule u podrum. Nazmija je ostao u kući da isključi struju i donese hranu kad bude gotova. Ovaj put smo išle polako i nisam se puno umorila pošto su stvari ostale u podrumu.

Ali brzo sam se pokajala što nisam ranije došla, jer podrum je već bio pun, kao šibica. Mnogi koji su predhodnu noć proveli u Avdinom ili Hamzinom podrumu, sada su došli u ovaj od Husnije Karagića jer su smatrali da je sigurniji. Jedva sam pronašla mjesto na onom kauču gdje sam noćila prethodnu noć. Na njemu je još sjedila i Fatima, supruga Bajre Kadirića, sa svojim petogodišnjim sinom Ernestom, te njena kolegica iz Tukova sa svojim djetetom, ali smo se nekako stisli. Pašine snahe su takođe došle kasno kao i ja, pa su njihova mjesta već bila zauzeta, a bilo im je nezgodno ikoga tjerati. Sjele su na klupu kraj zida, ali i ona je bila puna naroda pa je Nafira na koljenima presvlačila malog Adnana.

Bilo je još djece u skloništu, skoro svaka žena je imala bar jedno. Plakali su jedno za drugim. Bilo im je vruće, zagušljivo i tjesno, sve se sastavilo. Napolju je grijalo sunce i mamilo ih na igru, pa su mame svaki čas istrkivale tražiti djecu i uvlačiti ih nazad u podrum. Čas je Jasminka uvlačila Jasmina i galamila na njega, čas je Ajdin bježao Zinajdi dok je ona tješila malu dvogodišnju Admiru, čas se Sandin iskradao Minki da izleti napolje. Selma je, naravno, htjela da ide za njima a ja joj nisam dopuštala, pošto se onda ni ja ne bih mogla vratiti na svoje mjesto, toliko je već bilo naroda u podrumu. Svaki čas smo gledali na sat. Dvanaest sati je prošlo a ništa se nije desilo. Čak smo pomalo bili i nestrpljivi. Mislili smo da je to sve bilo lažna uzbuna i da su nas samo strašili. Neko je govorio:

„ Možda se Aziz predao, pa zato ne granatiraju.“

Drugi je na to odgovorio:

„Ma nije lud da se preda, ubiće ga odmah!“

„Bolje bi bilo da se on sam preda nego da strada čitavo brdo zbog njega“, javljao se treći.

„Što zbog njega? Nije on ništa kriv!“ nastavljala se rasprava.

Odjednom „Buuum“. Svi utihnuše. Djeca su zaplakala uglas. Bila je to prva granata, zatim druga, treća, četvrta …. Pokušavale smo umiriti djecu a i same smo se bojale. Selma u mom krilu se sva tresla od straha. Stisnula sam je uz sebe i tješila, ali uzalud. Oči je prekrila rukama i molila me, da joj i ja stavim ruke na oči. U potpunom mraku se, izgleda, osjećala sigurnije. Srce u grudima joj je htjelo iskočiti. Željela sam joj pomoći a nisam mogla ni sebi. I sama sam se ukočila od straha. Suze su mi se slijevale niz lice i padale na njezinu crnu kosicu. Prošlu noć, kad su pale one tri granate, nisam se bojala jer nisam znala šta je. Sada sam u svakom trenutku očekivala da će gruhnuti u naš podrum. Neke su padale u blizini a neke opet dalje. Muškarci koji su bili bliže vratima podruma osluškivali su na vrata i komentarisali:

„Izgleda da idu od reda, dvi’- tri na Hambarine, dvi’-tri na Rakovčane pa na Rizvanoviće, onda na Bišćane, pa sve tako!“

„Po svoj prilici da gađaju džamije!“ govorio je neko.

Onda je odjednom gruhnulo veoma blizu podruma. Većina je vrisnula od straha. Oni što su stajali na vratima utrkali su unutra.

„Ova je pala na Brig!“ viknuo je jedan od njih.  To je veliko brdo odmah preko puta ceste. Onda se začuo prasak na drugu stranu od podruma.

„Gađaju Fikrinu vikendicu!“ reče neko, iako smo to svi u sebi pomislili. Fikro je bivši načelnik Stanice milicije i Srbi su veoma dobro znali gdje mu je vikendica. Rasema Kadirić, supruga Fikrinog brata Izeta, zaplakala je na sav glas:

„Sigurno će gađati i kuću!“

Naime, Fikro se preselio kod roditelja i brata otkako su Srbi zauzeli Prijedor. Njegova žena i kćerke su bile zajedno s nama u podrumu. One su se posebno bojale jer su Fikru Srbi stalno pozivali da se preda. Govorili su da mu se neće ništa desiti. Svi smo znali šta to znači. Većina muškaraca je ostala bila kod kuća, ali su sada uglavnom dolazili u podrum, jedan po jedan, jer postajala je mogućnost da izginu od granata. Sviju sam pitala za Nazmiju i djeverove, gdje su, zašto i oni nisu došli. Plakala sam i mislila u sebi:“Ako poginemo, neka bar poginemo zajedno.“

Ubrzo je u podrum utrčao Mirso, najstariji mi djever, Minkin muž. Za njim je utrkao i Sua Kadirić. Obojica su bili prljavi, zadihani i blijedi.

„Umalo poginusmo! Bili smo samo desetak metara od Fikrine vikendice kad je jedna pala u njegovo dvorište. Muste je bio još bliže!“ pričali su uplašeno.

Ubrzo je ušao i Muste, Suin otac, stariji čovjek. Bio je blijed kao kreč. Zanijemio od straha, samo je šutke sjeo na najbliže mjesto. Poslije su se iskupili  i ostali muškarci iz komšiluka a među njima i Nazmija. Odmah mi je bilo lakše, iako su dalje padale granate. Na sred podruma su bila burad sa vodom. Bilo je vruće i sparina, pa se voda brzo trošila. Kad su se izpraznila, mušarci su morali po vodu jer u toj kući nije bilo vode, pošto je vlasnik živio u Njemačkoj i sve je bilo zavrnuto. Djeca su već počela gladniti i mnoga su tražila jesti. Poslije jela bi ožednili pa bi onda tražili vodu. Flaše sa vodom su stalno kružile u krug. Poslije podne djeca su se uglavnom smirila i pozaspala. I Selma je zaspala šćućurena u mom krilu, trgla bi se samo kad bi neka granata pala u blizini. Žene su me opominjale da je ne naslanjam na stomak, da će mi satrati bebu, ali ja nisam imala srca da je odmaknem od sebe. Predveče je sve utihnulo. Mislili smo da je gotovo, da je to bilo sve. Muškarci su počeli opet jedan po jedan izlaziti iz podruma, gledati gdje je koja granata pala. Ubrzo se začula pucnjava. Neko je utrkao u podrum i uplašeno pričao:

„Ljubijskom cestom idu tenkovi i transporteri. Ima još vozila. Izgleda da ih Hambarištani pokušavaju zaustaviti, zato se tol'ko puca!“

Svi smo zanijemili. Ako se popnu na Hambarine, lako je im je doći i do nas. Narod je sve više hvatala panika. Naši momci su stražarili u našem polju, na cesti za Volar. Ako odu pomoći Hambarištanima, ostaće slobodan prolaz u naše selo. Običnim puškama, pištoljima i kuburama se nije moglo ići na tenkove, a ni toga nije bilo dovoljno. Tek svaki deseti je imao nešto od oružja. Strah nam se svima sve više uvlačio u kosti. Sa Briga se Hambarinsko polje vidjelo kao na dlanu. Neko je  imao dvogled pa su na smjenu preuzimali i gledali šta se događa. Mnoge kuće su već gorjele.

„Izgleda da gore i Sadijina i Đokina kuća!“ doviknuo mi je Nazmija sa ulaza. To me udarilo kao grom u srce. Sadija je bio moj dajdža, i kao dijete sam veoma često odlazila kod njega i ostajala po nekoliko dana. Kao da mi je neko iščupao dio djetinjstva iz srca, uništio moje uspomene. U toj kući je prije živio i moj did Ibrahim Handanagić Handan, slijepac koji je umro godinu dana prije rata. „Sreća u nesreći“, mislila sam u sebi. „Šta bi oni sada s njim da je živ. Kako bi bježao?“

Za onog rata je pred četnicima pobjegao iz Skucanog Vakufa, oženio se Hambarinkom Azamom Čaušević i ostao živjeti u Hambarinama.  Sad je došlo vrijeme da njegova djeca i unuci opet moraju bježati pred četnicima. ,,Gdje li su sad oni, dajdža, ujna, Enko i Alma? Možda su kod kćerke Nerme na Hambarinama, ali i odatle će morati bježati dalje“.

Zanijela sam se u mislima i zaspala bih da stalno nije neko ulazio i obavještavao šta se događa. Skoro sve kuće u Polju su gorjele, i Asima Čausevića Đoke, dajdžinog prvog komšije i najboljeg prijatelja. Njih dvojica su bili zidari, i na mojoj kući su skoro sve oni uradili. Gorjele su i od Vasima Žerića, Hasana Sikirića i njegovog brata Smajla, zatim od Rasima Sikirića, Nure Horić, sve od reda u njihovoj mahali. Poznavala sam sve te ljude, družila se s njihovom djecom, pa mi ih je bilo žao, svih tih ljudi, nekada sretnih i bogatih a sad beskućnika. Hambarištanima su prišli u pomoć i pojednici iz drugih sela, uglavnom iz Rakovčana, jer su oni bili slijedeći na udaru. Odupirali su se koliko su mogli ali uzaludno. Puška nije mogla ići na tenk, a ono nekoliko zolja što su imali uglavnom su bile neispravne.

Braneći selo i svoj kućni prag, na kocki blizu svoje kuće, ostao je ležati sin Salke Crljenkovića, Amir. Nije htio napustiti položaj i to ga je koštalo života. Živote je izgubilo još nekoliko momaka a ostali su se povukli, jer borba je bila uzaludna. Narod je počeo bježati u svim smjerovima. Neki su preko šuma Kureva bježali prema Briševu i Ljubiji, a neki prema našim selima: Rakovčanima, Rizvanovićima i Bišćanima. Mnogi su pobjegli i „Preko rike“, brdo sa zapadne strane Rakovčana koje se naslanjalo na Kalajevo. Tu su živjeli moji roditelji i sva moja familija. Samo u podrumu mog oca tu noć je bilo preko 50 osoba, pored njih i porodice mojih stričeva. Mnoge familije su se rasule u bijegu, jedni su otišli na jednu, a drugi na drugu stranu. Čitavo to veče se čula pucnjava iz Hambarina, jer četnici su već bili ušli u selo.

Tu noć smo svi ostali u podrumu. I pored sveg straha i neizvjesnosti, ipak smo se često i smijali. Nađa, starija ženica iz komšiluka, uvjek živahna i razgovorna, i sada nas nasmijavala svojom pričom. Bilo je to često na račun njenog muža Juse, nekad i na sopstveni račun, ali nam je dobro dolazilo da ne plačemo i ne uzdišemo non-stop. Nađu smo svi voljeli, i stari i mladi, baš zbog njene priče. Ona je bila rodom Kadirićka, a Juso joj je bio drugi muž, prvog niko i ne pamti. Ona i Juso nisu imali svoje zajedničke djece pa su usvojili jednog sina i dali mu ime Mirsad. Mirsadu su prijatelji dali nadimak Aleksa pa ga je tako svako i poznavao. Nađa i Juso su maloga neizmjerno voljeli,  iako je Nađa imala kćerku iz prvog braka, istina mnogo stariju od Mirse. U svim našim selima Mirso je bio poznat zbog izuzetno lijepog glasa. Kad je stasao u momka često je odlazio i po drugim gradovima da pjeva po kafanama. Tako se u Bihaću zagledao u jednu djevojku i ubrzo je bila svadba. Nađa i Juso su htjeli i na taj način da pokažu svoju neizmjernu ljubav prema usvojenom sinom, pa su napravili svadbu koja se pamti. Doveli su orkestar i pjevačicu Meridijanu, samo da bude jos veće slavlje, i uspjeli su u tome. Pjevalo se i igralo sve do jutra. Nakon nekog vremena Mirso i mlada su ponovo otišli u Bihać, a Nađa i Juso opet ostali sami. Više iz dosade, nego što mu je trebao novac, Juso je radio kod komšija. Kad bi neko pravio kuću pomagao bi zidarima, kopao za vodovod, radio sve što zatreba. Kad se pokrivala kuća opet bi Juso bio glavni, sa krova bi dozivao komšije da ponesu darove za majstore i blagosiljao one koji donesu dar. Sve mlađe žene u komšiluku je zvao „Brena“ i uvijek za nešto zadirkivao. Mršav i žilav, potpuno sijede kose, bio je izdržljiviji od mnogih tridesetogodišnjaka, a imao je preko 60 godina. Iako je u Kadiriće došao sa strane, svi smo ga voljeli kao nekog svog rođenog. Sve to vrijeme u podrumu, iako i sami zabrinuti za Mirsu, oboje su zadržali svoj veseo duh i uz njih smo tako svi zaboravljali u kakvoj smo situaciji.

Nešto prije rata kod njih se doselio Lutfo, lutalica i probisvijet, bilo mu je otprilike 15 godina i bio je sam, bez igdje ikoga. Rom po porijeklu, hodao je po kafanama, autobusnim stanicama, slastičarnama i zezao se sa narodom. Od nekog bi dobio cigaru, jer pušio je od pete-šeste godine, neko bi mu platio ćevape, neko sok, i tako je živio od danas do sutra. Kad je došao kod Nađe promijenio se skroz. Nađa je bila veoma čista i uredna žena i htjela je da i on bude takav. Morao je ići u školu, istina specijalnu, ali išao je. U crnom odijelu, s bijelom košuljom i kravatom prolazio je svakodnevno putem, ali se ni skim nije dugo zadržavao.

„Nemam ja vremena zafrkavati se, žurim, galamiće Nađa ako zakasnim!“ odbijao je one koji bi ga zaustavili. Počeo je rat i Lutfo je ostao i dalje kod Nađe. Tako je i on djelio s nama podrumski prostor i bio često predmet smijeha. Inače, taj život u podrumu je nešto promjenio u našim glavama. Svi smo sad bili isti, sjedinjeni u nevolji i strahu. Zajedno smo jeli i pili. Ko je šta imao djelio je sa ostalima. Tu u krugu podruma imali smo i jedan stari šporet. Neprestano je pušio i gušio nas ali se ujutro moralo spremati jesti za cijeli dan, da se poslije ne bi ložilo i zato smo svi trpjeli dim radije nego glad.

Mnoge žene morale su ići kućama da nahrane blago, pse, kokoši. Bilo je opasno kretati se napolju ali su ranom zoru Paša, Rasema, Ćazima i druge žene išle kućama. Iako bolesne noge, Paša bi nekako odhramala do kuće, podmirila sve i usto spremila doručak, vruću pogaču, trahanu, dilju. Sve bi to donijela na glavi i onda probudila snahe i sinove da jedu. Zvala bi i sav komšiluk da se primakne sofri “pa kol'ko je nafake“. Po cijelu noć bi pomagala snahama oko djece kad ne spavaju. Malog Adnana stavi na noge i lila, a Anela u bešiku i tako po cijelu noć. Svi smo se čudili otkud joj tolika energija. Mnogima je tek sada bilo jasno zašto je njihova familija na okupu, iako su se sva tri sina, Edin, Emdžad i Agan poženili i dobili sopstvenu djecu. Paša je bila ta koja je smirivala situaciju, vukla gdje god zapne, odgajala unučad. Ona je bila glava kuće, iako su oca Rasima sinovi zvali „Komadant“, jer im je stalno nešto naređivao. On je galamio, pričao, ali Pašina je umjerenost bila presudna. Na svu sreću, najstariji sin Edin je sa ženom Dinom i kćerkicom Ajlom otišao u Njemačku raditi. Dina je bila trudna i Paša je često spominjala:

„Hvala Bogu da su mi bar oni na sigurnom, šta bi da mi Dina mora dolaziti u sklonište sa stomakom do zuba?!“

Pritom bi sažaljivo pogledavala u mene, a meni bi nekako sav taj jad postajao podnošljiviji. Znala sam da ona u svojoj torbi ima sve spakovano u slučaju da se ja budem morala poroditi u skloništu. Ispričale su mi to njene snahe Nafira i Ermina.

„Ništa se ti ne boj! Mama je sve spakovala. Samo ćemo te otjerati gore u kuću, da nam se ovdje ne dereš!“ smijala se vesela Nafira.

Inače su mene svi nekako sažaljevali i ugađali mi, tražli bolje mjesto, nudili hranom. Čini mi se da su se svi više plašili mog porođaja nego ja sama.

„Šta ćeš ako budu padala granate pa ne mogneš ići gore u kuću, i moradneš ovdje roditi?“ zapitkivale su me često.

Ja sam se samo smijala na to: „Neću ja bolan još, ne bojte se!“

U skloništu smo imali i jedan radio na baterije. Pošto nije bilo struje, a u zadnje vrijeme nije bilo ni baterija za kupiti, taj radio nam je bio veoma dragocjen. Imao ga je Ismir zvani Špiro, Rasemin i Izetov sin, tačnije „ukr'o“ ga je od dida Saliha i donio u sklonište. Inače, stari Salih nije htio ići nikud od kuće bez obzira na granate. On i njegova Šaha ostajali bi u kući kao da se ništa ne dešava, govoreći: „Od sudbine se ne more pobjeći.“ 

Na tom Špirinom radiju smo čuli i zahtjev, da svi Muslimani sa Brda predaju oružje, a zauzvrat srpska vlast će ih ostaviti na miru, da žive i rade kao i dosad. Narod se uspaničio, nije znao šta da radi. Neki su bili za to da se preda oružje, a neki za borbu. Ipak, na primjeru Hambarina se vidjelo da bi borba vjerovatno bila bezuspješna te je prevladala ona struja, koja je bila za predaju. Neki momci koji su i bili spremni boriti se, bili su pod uticajem roditelja, žena, rodbine, pa su i oni odustajali. Bio je i sastanak u vezi toga, u Rizvanovićima kod Doma, i tu je došlo do međusobnog sukoba. Momci koji su bili za borbu, uspjeli su razoružati bivše rezervne milicionere i s tim oružjem su se pokupili i otišli u šumu. Ostalo oružje je prikupljeno i stavljeno na traktor, a zatim je taj traktor išao polako kroz sela. Dobrovoljci su iskupljali uniforme od bivše JNA, koje su posjedovali vojni rezervisti. Kad je sve bilo prikupljeno, stavili su bijelu zastavu i krenuli na punkt u Tukovima. Među tima što su kupili i vozili uniforme i oružje bio je i naš vjenčani kum, Sejad Kadić. Svi smo se brinuli za njih, pogotovo kad smo vidjeli da se ne vraćaju nakon dugog vremena. Srbi su ih namjerno zadržali duže vremena da bi ih uplašili.

Istovremeno dok se skupljalo oružje, na kuće su svi stavljali bijele zastave. Bio je to znak predaje i lojalnosti srpskoj vlasti. Vijorili su se na kućama bijeli čaršafi, peškiri, sve i svašta, važno je samo da je bijelo. Svi smo se nadali da će to pomoći, ali niko nije bio siguran da nas Srbi neće više granatirati i da neće zalaziti u naša sela. Razmišljali smo šta da uradimo ako krenu, da bježimo ili da ostanemo u kućama. Ako bi i pokušali bježati opet bi upali u njihove ruke, jer sa svih strana su bila njihova sela, a u grad se ionako nije moglo. Mnogi su se uzdali u dugogodišnje prijateljstvo sa Srbima iz Volara. Zbog toga su željeli da se u slučaju potrebe bježi u Volar, susjedno srpsko selo. Rasim Kadirić, te braća Hamzo, Ekrem i Ismet Karagić su čak natovarili osnovne stvari, posteljinu, jorgane, jastuke i hranu na traktore i željeli krenuti za Volar. Imali su tamo dobre prijatelje i mislili su da će ih oni zaštititi. Za svaki slučaj komšije su se dogovorile da prvo ode delegacija od dva – tri čovjeka i pita da li će nas prihvatiti Volarčani. Otišao je Dževad Duratović, čovjek prešao pedesetu, invalid, sa još dvojicom komšija. On je takođe imao dobre prijatelje u Volaru, uostalom kao i svi drugi. Nažalost, vratili su se neobavljena posla. Volarčani nisu htjeli ni čuti za izbjeglice Muslimane.

„Mi vam ne možemo garantovati sigurnost. Ostanite u svojim kućama, to će vam biti najbolje!“  slijegali su ramenima Volarčani i odbijali primiti goste.

Razočarani, Dževad i ostali su se vratili reći komšiluku šta je bilo u Volaru. Narod je postao jos nervozniji. Podrum je već svima dosadio jer bilo je neizdrživo da toliko familija boravi na jednom mjestu u tako skučenom prostoru. Po danu su već mnogi počeli ići kućama, a naveče bi se opet vraćali u podrum. Bio je to tek četvrti dan u podrumu, ali svima se činilo mnogo duže. Saznali smo da su mnogi Hambarištani u Ljubiji na stadionu, i da ne znaju kud će ni šta će. U Hambarine se nisu mogli vratiti, a pojedinačno se nisu usuđivali krenuti u naša sela, jer su pri tom morali proći kroz Ljeskare, uglavnom srpsko selo. Pošto je svako od nas imao nekog svog u Hambarinama željeli smo da dođu kod nas. Opet je išla delegacija da dogovori prolaz izbjeglica kroz Ljeskare. Pošto srpski vojnici nisu znali šta da rade s tim narodom, dopustili su prolaz. Otišlo je desetak traktora sa prikolicama da dovezu Hambarištane.

Svi smo nestrpljivo očekivali njihov dolazak. Došli su do Doma u Rizvanovićima i otud je svako išao svojoj rodbini ili prijateljima. Bilo je negdje oko šest sati poslije podne, u utorak 24. maja, kad mi je Selma utrkala u kuću i povikala:

„Mama, Mama vidjela sam dajdžu!“

Mene je presjeklo, jer je Selma jedino mog brata Mesuda zvala dajdža, a on je bio na radu u Sloveniji.

„Kojeg dajdžu si vidjela, gdje?!“ pitala sam je uzbuđeno.

„Onog dajdžu što je pravio našu kuću, odoše svi sa Rasimom.“

Tek tad mi je bilo sve jasno. Rasim Kadirić je bio prijatelj mog dajdže Sadije, pošto je Rasimova snaha Dina, dajdžina kćerka, i zato ih je odveo kod sebe. Našla sam Nazmiju i brzo smo i mi krenuli za njima Rasimovoj kući. Dok smo se grlili i pozdravljali s njima, svi smo plakali. Tako su jadno svi izgledali, i dajdža, ujna, Enko i Alma i Mufida, ujnina sestra. Ona se zatekla kod njih u Polju kad je bio napad na Hambarine, a inače je živjela u Raškovcu. Tako je sve proživjela kao i oni. Blijedi, neispavani, prljavi, poderani, kroz plač su nam pričali kud su sve prošli za ova četiri dana. Dajdža je uglavnom plakao jer je znao da im je izgorjela kuća, a ujna nam je pričala:

“Čim smo čuli šta se desilo na punktu, znali smo da moramo bježati. Na brzinu smo spakovali torbe, ono najosnovnije, što nam je bilo pri ruci. Sadija je pustio kravu, kokoši, nasuo im hrane i kren'li smo uz Kocku. Kad smo skoro stigli do Nere, sjet'li smo se da nismo pustili ćuku. Enko nije mogao izdržati, nego se vratio kući da ga pusti. Samo što se vratio i uš'o u kuću kod Nere i Enada, pala je prva granata neđe blizu. Svi smo se prepali, djeca počela vrištati. Začas smo sišli u podrum i tu smo ostali cijelu noć i sutradan do posl'je podne. Kad su se naši momci počeli povlačiti pred tenkovima, i narod se uspaničio. Neko je utrk'o u podrum i povik'o: „Bjež'te, eto četnika sa tenkovima, sve pobiše!“ Počeli smo istrkivati iz podruma, mnogi zaboravljajući i torbe u strahu. Moja Nerma je isto zaboravila torbu, i to po nesreći onu sa dječijom odjećom. Penjali smo se uza stranu prema školi, a onda dalje preko Kureva. Moja unuka Arijana je, jadnica, usput izgub'la cipelu i tako je dalje nastavila trčati bosa. Malog Denisa smo nosili svi na redu, kako je ko mog'o. Čitavo vrijeme vise naših glava su fijukali metci i zabijali se u drva, ali fala Bogu nikoga nije pogod'lo. Prenoć'li smo u šumi tu noć, a sutradan smo preko Briševa kren'li u Ljubiju. Žene sa Briševa, šokice, su nam iznosile varenike i kruha, pita, šta su imale u kući. Plakale su zajedno sa nama dok su nam to davale. U Ljubiji su nas dočekali Srbi, sviju su nas sproveli na stadion i nisu nam dali  da idemo dalje dok nas sve ne popišu. Bilo nas je puno, cijeli stadion. Kuhali su nam neku čorbu, a žene iz Ljubije su donosile kruh. Mali Denis je gled'o u onu rijetku čorbu i vik'o: “ Netu ja toga, hotu meta!“ Svi smo se smijali i plakali. Zar smo i to dočekali, da čekamo kad će nam neko dati komad kruha. Posli’ su pustili one koji su imali rodbinu u Ljubiji da idu kod njih, a mi smo ostali čekati. Nismo znali đe smo od dragosti kad smo čuli da će doći traktori po nas i voziti nas u Rizvanoviće. Išli smo preko Ljeskara, Kalajeva, preko Bukvika pa kroz Rakovčane, sve do Doma u Rizvanovićima. Neki su usput silaz'li, ostajali kod rodbine, a neki su ostajali. Mahala nam je i Sadika da svratimo kod nje, ali viđali smo da im je već puno dvorište naroda, pa smo produž'li. Prija Sajma, Enad, Nera i djeca su o'šli Asimu Džamastagiću, njihovom rođaku. Nas je ugled'o prijatelj Rasim dok smo razmišljali na koju ćemo stranu i pov'o nas ‘vamo. Jadni smo mi i čemerni kad smo ovo dočekali!“  briznu ujna u plač kad je završila priču.

„Šuti Rajfo, nek su žive glave, biće kuća!“ umirivala ju je sestra Mufida, a i sama je brisala suze. Enko i Alma su nekako izgledali najpribraniji, možda zato što su još bili mladi pa i nisu shvatali dobro šta se dešava. Oboma su im već padale glave od umora, najradije bi zaspali i sve zaboravili. Paša je požurivala snahe sa večerom jer je vidjela da bi njeni gosti najradije išli spavati. A one obje, i Nafira i Ermina, su bile iz Hambarina, pa su željele znati šta je sa njihovim familijama, jesu li se spasili.

„Tvoju smo mater, Nafira, viđali kad su je nos'li u deci preko Kureva, nije mogla trčati, a nisu je mogli ostaviti, pa su je sve vrijeme nos'li. Ispadala im je dosta puta, ali uglavnom je dobro. Ne znamo kome je o'šla“, pričala je ujna Nafiri dok su joj se slijevale suze s lica.

Mati je joj imala blizu 60 godina i bila je već dugo bolesna. Dok smo ih ispitivali kako je sve bilo, kako je ko prošao, na vrata su hrupili i Erminini roditelji i brat. Enver Čaušević, visok, krupan čovjek sa dugim zasukanim brkovima, od prije uvjek uredan i ispeglan, sada je izgledao sasvim drugčije. Niko ne bi rekao da je to onaj isti čovjek.  Ni njegova supruga Halida nije izgledala bolje. Po prirodi blijeda i mršava, sada se činila kao da će se svakog trenutka srušiti. Jedino Medin, njihov osamnaestogodišnji sin, visok, crnokos, lijep kao slika, nije izgledao previše premoren. Ermina se savila oko njih, sretna što su živi, ali ipak su svi zajedno plakali. Vidjela sam da nas je bilo previše u sobi, nije se više imalo gdje sjesti, pa sam pozvala ujnu, Mufidu i Almu da idu kod mene:

„Nema puno mjesta ali nekako ćemo se raporediti. Nećemo noćas ni ići u sklonište. Valjda neće granatirati.“

Sve tri kao da su jedva čekale da ih pozovem, jer su i same znale da je kod Paše i Rasima ionako puna kuća, sad je još i Erminina familija došla, pa dajdža i Enko. Kuća je povelika, ali previše je previše. Ja bih najradije pozvala i dajdžu i Enku, ali nisam znala kako ću smjestiti ni njih tri. Tek smo prije nešto više od pola godine preselili u kuću i imali smo samo onoliko posteljine, jorgana i jastuka, koliko je bilo potrebno za nas. Nazmija je ipak pozvao i dajdžu da ide  nama, ali Rasim nije htio ni da čuje:

„Prijatelju, ti ostaješ ovde, ima đe noćiti, ima soba, svi ćemo se smjestiti!“

Ni oni nisu htjeli više ići u podrum. Nakon četiri noći prebijanja i ne spavanja u podrumu, tu noć smo svi spavali kao klade. Selmu smo stavili kod mene i Nazmije u krevet, jer je njeno mjesto sada bilo zauzeto, pa je njoj još draže bilo spavati u kući.

„ Baš je super što nećemo ići u sklonište!“ vikala je sva sretna.

Sutradan smo krenuli u potragu za hranom. Ono što smo mi imali zaliha, bilo je dovoljno za nas i to ne za dugo vremena, a sad se moralo duplo kuhati. Mufida je imala novca pošto joj je muž radio u Holandiji i željela je namiriti našu kuću sa svim, ali uzalud je bio novac kad nije bilo robe za kupiti. Obilazili smo redom prodavnice: Mirsinu, kod Sanele, kod Asime, ali nigdje ništa. Narod je već sve pokupio. Kupili smo pudinga, vanilin šećera, nekoliko konzervi graška i dva tri pakovanja „Magi“ kockica za supu. To je bilo sve što smo pronašli u te tri prodavnice. Kad smo se vraćali, pred kućom Vehida Kadića ujna je ugledala svoju komšinicu Pašu, majku Mirze Mujadžića, predsjenika SDA u našoj opštini i poslanika u skupštini BiH.

„Moja Rajfo, zar si i ti ovde?!“ zaplakala je Paša i istrkala pred nas. Ljubile su se one kao da se nisu vidjele čitavu vječnost, a ne samo pet-šest dana.

„Jeste l’ svi živi i zdravi? Kako ste prošli? Kad ste stigli ‘vamo?“ razmjenjivale su one pitanja.

Ušle smo u dvorište iza Vehidove kuće i vidjela sam da je sva Mirzina familija bila tu: did i nane, otac Hasan, dajdže Huse i Ešef Crnkić, njihove žene i djeca. Vehidova žena im je sestra i zato su došli kod nje. Vehid je radio u Austriji, ali njegove  tri kćerke i žena su bile tu, tako da mu je sad bila puna kuća. Djeca su se igrala po dvorištu, a stariji su sjedili zabrinuti, izgubljeni i uplakani.

„Ne znam đe su mi Mirza i Emir, od onog prvog dana…“ zaplakala je opet Paša.

„Mi smo dvi’ noći bili u nekom podrumu u Rakovčanima, a onda smo krenuli ‘vamo. Ne znamo đe bi drugo. Sreća pa je kuća velika, sad nas je više od petn'estoro. Dobro je što su mi bar snahe i unučad prije izišli u Hrvatsku“, pričala je Paša brišući suze.

Braća joj, Huse, profesor u gimnaziji, i Ešef, elektroinžinjer u rudniku, obojica aktivisti u SDA, sa razlogom su bili uplašeni, jer su znali da su Srbima na spisku i da će ih sigurno tražiti. Ni Mirzini roditelji se nisu osjećali bolje, jer ako ih uhvate srpski vojnici, mogu ih koristiti kao sredstvo za ucjenu i na taj način primamiti Mirzu da im se preda. Nekad u to vrijeme su Srbi lansirali priču da je Mirza uhvaćen, te da su ga svezali konopcima i onda sa dva auta rastrgli. To je bila samo propaganda, da bi se što više uplašio muslimanski narod.

Nakon dva-tri dana Mufida je odlučila da ide kući. Molila je ujnu i Almu da barem one idu s njom u Raškovac, jer muškarci se nisu smijeli pojavljivati na punktu. Ujna nikako nije mogla da se odluči:

„Ne mogu ja, bolan ići, a da njih dvoj'ca ostanu. Poludila bi dole misleći šta se ‘vamo dešava, jesul’ živi, šta rade… Alma ako hoće nek’ ide sa tobom, ja ne mogu!“

„Neću ni ja nikuda od vas, pa šta bude da bude. Neka smo na okupu!“ javila se i Alma.

„Ja vas ne mogu natjerati da idete. Ako mognem, poslaću vam šta od hrane i deterdženta, ako dadnu prelaziti preko mosta. Ako se predomislite vi dođite zamnom. Ima đe biti“, brisala je Mufida suze i opraštala se sa nama.

Sad je jedno mjesto ostalo slobodno i dajdža je mogao ponekad noćivati kod nas. Nije ni njemu bilo jednostavno odvajati se od žene i Alme i ići noćivati u drugu kuću. Smijali smo mu se i zezali ga, kad bi tako ostao naveče duže sjediti. Alma bi mu govorila:

„Šta je, šta ti čekaš, ti si Rasimov i hajde tamo na spavanje. Enko je tamo sam a ti se ovdje isjeđavaš. Šta čekaš?!“

„Mogla bi i ti koju noć tamo noćiti, a ja ovde. Ko mala beba, ne mozes bez mame!“ odgovarao je on Almi.

„Ne znam ja ko više ne može bez mame, ja ili ti što dolaziš stalno ovamo?“ vraćala je opet Alma.

Mi bi im se smijali oboma, a dajdža bi nekad otišao Rasimu na konak, nekad bi se on i ujna nekako stisli na sećiji i noćio bi kod nas. Kasnije smo nabavili jednu veliku spužvu i problem je bio riješen. Od tada je noćivao stalno kod nas.

Najradosniji dan nam je bio kad smo čuli da se dajdžina krava nalazi u Hambarima, u Čikotićima blizu džamije. Tu je još bilo naroda koji nije izbjegao, jer u taj dio se još nije uselila srpska vojska. Ulazile su samo manje grupe, pljačkale i ponekad maltretirale, ali se nije vodilo kao ratna zona. Taj status je imao dio Hambarina od Polja, uz cestu Prijedor -Ljubija, pa sve do Dubočaja. Dakle, do džamije je bila neka granica do koje se moglo ići, ali se moralo računati i na mogućnost bliskog susreta sa srpskim vojnicima. Pošto je dajdža prije rata bio u TO, i takođe stražario na punktu, bojao se da bi ga neki od srpskih vojnika mogao prepoznati. Meni je zbog trudnoće bilo opasno udaljavati se toliko od kuće, a očekivali smo da je krava možda preplašena od granata i da je sad previše nemirna. Na kraju smo odlučili da idu ujna, Jasminka i Nazmija. Mi ostali smo nestrpljivo očekivali njihov povratak. Nakon otprilike dva sata pojavili su se njih troje vodeći Šarenku. Nazmija ju je vodio za ličinu, a ujna je sve podskakivala od dragosti iza njih i tapšala je tepajući joj:

„Draga moja, jesi'l se isprepadala?“

„Boga mi je vode!“ skočio je dajža kad je ugledao da idu i istrkao pred njih.

Smijali smo mu se kad smo vidjeli da bi najradije izljubio Šarenku od dragosti, kao člana porodice da je sreo nakon dužeg vremena, toliko se obradovao. Ujna je odmah utrčala u kuću i našla posudu da je pomuze. Nazmija je negdje pronašao kosu, jer bilo je upadljivo da Šarenka posljednjih dana nije dobro jela, pa je trebalo nakositi trave i nahraniti je. Svi smo bili presretni, jer imati kravu u ratnoj situaciji je bilo najveće bogatstvo. Dok ima mlijeka i sira niko neće biti gladan, pogotovo djeca.

Prvu noć je Šarenka prenoćila u našoj garaži, a sutradan je Rasim ponudio na noćiva u njegovoj štali jer je bilo dovoljno mjesta. Tih dana narod je masovno klao telad i mlađe krave. Nije se moglo prodavati na pijaci kao u normalna vremena, a narod nije znao šta će sa stokom, s čim će je hraniti, pa se moralo klati. Pošto nije bilo struje da se meso može ostaviti u zamrzivač za vlasite potrebe, svako je morao prodavati meso a mnogi su dijelili rodbini i komšijama, samo da ne propadne. Tih prvih dana nije bilo teško spremiti jelo, jer bilo je još uvijek i kućnih zaliha. Kupovali smo mesa, bilo je dovoljno mlijeka, ali sve to nije dugo trajalo

Kadiric(Crljenkovic)Ferida