Društvo, Sjećanja, Zanimljivosti, Život

ŠERIFE – MAJKA PRIJEDORČANKA

Nije prošlo ni pola godine kako sam se oprostila od svog komšije Mehe. Jučer me pogodi ravno u sred srca i duše vijest da je na bolji, pravedniji i vječni svijet otišla za njim i svojim sinovima i njegova, naša i moja Šerife.

Ode sa njom još jedan dio mene i moje duše.
Ode u “tišini ” još jedna ,”MAJKA PRIJEDORČANKA”, kojoj dušmani na pravdi Boga ubiše tri sina, Emsuda , Ifrana i Ibrahima.
Prošle godine umro joj je i sin Nihad. Svima je na Mezar išla…Kolika snaga treba jednoj majci da stane iznad četiri dječija kabura????
Četiri rane krvarile su iz njenog srca, četiri i još četrdeset i četiri,za sestrićem, za djeverom, rodbinom i komšijskom djecom ,sve je voljela, svi smo mi bili njema djeca.
Isplakale su Šerifine oči rijeke suza, milion puta je iz duše odjeknuo teški uzdah, teži nego sav teret koji prebaci preko svojih ruku i leđa u mladosti, a bilo ga je i previše.

Devet dječijih usta trebalo je nahraniti, oprati, očistiti, u školu opremiti. Sve je to moja Šerife izdržala, umorna , ali sretna, gledala svoju djecu za sofrom, zimi ložila vatru po cijelu noć , pokrivala i ušuškavala da koje ne nazebe. Rano ujutro dok su djeca još spavala otišla bi kravu da pomuze . Brzo bi u dubokoj tepsiji uskuhala mlijeko na plehu, a u kutiji se već pekao somun, frišak, vruć, ogroman. Miris toplog mijeka i somuna širio se kućom, zveckanje viljuške od ćasu dok je mutila jaja kao sat budio je i najtvrđe spavalice. Ustajala su Šerifina djeca vesela, sretna, a ona još sretnija, jeli obukli se pa za “poslom” ili u školu, svako je imao svoju obavezu , curice su pomagale u kući,a dječaci u vanjskim poslovima.

Živjela je moja Šerife sretna , uvijek blaga, nikad ton nije povisila, nikada se nije svađala niti, na svoju , a ni tuđu djece zagalamila.
Nikada nije galamila na nas djecu kada bi se igrali , pa ni kada bi lopta otišla na “šekeriće , frajlu, lipog momka ili lipu curu , hadžibeg” , bijelu ružicu od koje je mirisala cijela avlija, tako se nekad zvalo cvijeće “cviće” koje je u raznim kanticama, od mermelada i masla krasilo ulaz kuće. “Cviće” je krasilo ulaz kuće, a Šerifu je krasio “, SABUR” blagi pogled, još blaži osmjeh krasio je njeno lice.
Svojim dječjjim očima tada sam vidjela da Šerife nije “ljuta”, tada nisam znala da je njena smirenost , blagost i tolerancija “Sabur” .

Često se pitam kolika je snaga potrebna da se izdrži takav bol i sa njim živi trideset godina???
Ne postoje riječi kojima se može opisati jedan dan majčine tuge za djetetom, kako opisati trideset godina tuge za tri sina koje (ne) čovjek, katil ubi bez ikakvog razloga.
Ubiše isti takvi neljudi još tridesetitri u našoj Mahali. Ubiše još tristotri u našem selu, ne bude im dosta pa ubiše 3173… u mom i Šerifinom Prijedoru.
Sve osta pusto i prazno….

Juče je prestalo da kuca Šerifino ranjeno srce, nije izdržalo više . Šerifene oči ispustile su zadnju suzu, a duša sa posljednim uzdahom napusti njeno tijelo.
Umiru od tuge, bolesti i starosti , odlaze naše majke, sestre tetke, komšinice. Njihovi životi su ugašeni 1992 godine kada im na kućnom pragu i avliji katili djecu pobiše .

Iz moje Mahale otišla je Vasva, dva sina si joj ubili Mirzeta i Midheta, Himi, Besimi i mojoj majci Fatimi ubiše jedinke Fikreta, Samira, Faudina. Otišle su na bolji Svijet i Hata i Vahida, Hati su ubili Mufida i Mesuda, Vahidi Melkedina, Otišla je i druga Hata njoj je ubijen sin Behzad, a Dževad je umro par godina poslije izlaska iz logora.Otišla je Safija njoj su ubili dva sina Huseina i Sejada, bolesnog kada je krenuo na dijalizu u Prijedor . Otšla je Naja i njoj su ubili sinove Smaila i Begu i dva maloljetna unuka Jasmina i Almira. Sada ode Šerife .,…

U mojoj Mahali žive još dvije majke i jedan otac. Senija kojij dušmani ubiše Nisada, sina jedinka i muža Muharema, Ahmet i Azemine kojima su dušmani ubili tri sina Besima, Kasima i Rasima .
Sve naše majke koje su umrle , a i ove koje su žive su živjele i žive u “SABURU’ ,teško, tužno, zaboravljene od svih onih koji se busaju u prsa i zaklinju Bošnjastvom.
Zaboravljene od svih ,osim nas koji smo sa njima djelile i dijelimo tešku sudbinu, a još težu nepravdu.
Mogla bih o tome danima pisati, nek je na čast i dušu onima koji se sjete da ovakve Mahlale obiđu samo pred izbore.

Jučer je otišla Šerife, otišla je svojoj djeci, svojim komšinicama, Vasvi, Himi, mojoj majci Fatimi, Hati, Vahidi, drugoj Hati, Safiji, Naji i svim drugim ženama iz naše Mahale. Živjele su kao sestre, voljele , poštovale, pomagale u dobru i zlu. Otišle su dostojanstveno nisu tražile ni od koga ništa, nisu dozvolile da njihovu bol bilo ko iskoristi u svoje prljave političke igre. Nikome osim dragom Allahu se nisu molile za svoju djecu , za pravdu , za kaznu katilima.

Draga moja Šerife nikada dok živim neću te zaboraviti, dio si mog života, dio si mog srca, mojih radosti i moje tuge. Molim dragog Allaha da ti otvori Dženetska vrata i tamo da budeš sa svojom djecom, svojim Mehom, mojojm mamom , Vasvom, Himom, Hatom,Vahidom, Safijom, drugom Hatom, Najom i svima iz naše Mahale.
El Fatiha

Kekić Umihana
21.11.2012 godine