Ovako se upravo govorilo „Stojkina kafana“, a ne Stojkova kafana, kako bi jezički trebalo, s obzirom na to da je vlasnik pomenute kafane bio Stojan Zorić, zvani Stojko.
Kako vidim prema nekim foto-prilozima i komentarima, ovaj objekt se naziva Gafurova slastičarna, prema posljednjem vlasniku slastičarne pred rat 1992.
Ako pod pojmom čaršija smatramo ono što je u Prijedoru uobičajeno – dio glavne ulice od trga pred Robnom kućom „Patrija“ pa do Doma oficira, kao i cijelu Ulicu Esada Midžića, sada Zanatsku ulicu – onda na tom prostoru možemo govoriti o nekoliko karakterističnih bosanskih kafana.
U vrijeme mog najranijeg djetinjstva na tom prostoru su bile najpoznatije: „Vilmina kafana“, „Aganova kafana“ (Agan Babić) i „Stojkina kafana“.
Vremenom su sve tri isčezle, a pojavile su se dvije koje su ih uspješno zamijenile, a to su Muranovića kafana, odnosno „Džavidova kafana“, i „Hasina kafana“.
Najduže se, sve do samoga rata 1992, održala „Džavidova kafana“.
⸻
Onaj ko nije osjetio „miris i duh“ bosanske čaršijske kafane, taj – bez obzira na znanja historije, etnologije, sociologije, antropologije itd., itd. – nije u stanju da „prodre“ u bit stvari i shvati slojevitost i šarm Bosne.
Svaka prijedorska kafana je prepuna priča i poruka iz proteklih vremena. Ako Bog da još dovoljno života, možda i još poneka dođe na red u ovu moju „nostalgičnu laboratoriju“, u kojoj pokušavam, na svoj način i nesofisticiranim metodama, da seciram jedno „prijedorsko vrijeme“ kojem sam „dao“, odnosno koje mi je „uzelo“, dvije trećine dosadašnjeg života.
Danas ću zboriti o meni fizički najbližoj.
Dakle, da se vratimo „Stojkinoj kafani“!
⸻
Zgrada u kojoj je bila „Stojkina kafana“ bila je vlasništvo rahmetli Vehbije Sarajlića, trgovca iz Prijedora. Njegov dućan je bio skroz na suprotnoj strani čaršije.
Vehbija je svojevremeno imao trgovinu „na dnu“ čaršije, u nekadašnjoj prodavnici „1. maj“ iz Pirota. Jako slabo se sjećam kako je ta trgovina iznutra izgledala. Sjećam se da sam s rahmetli majkom išao kupovati cilindar za petrolejku – „gaz-lampu“ – jer je u to vrijeme svake noći „nestajalo struje“. Sjećam se dugog reda i gužve kada se prodavao „ćurkut za češu“. Bio je to žuti prah sumpora kojim se u to vrijeme borilo protiv šuge, koja je bila vrlo rasprostranjena.
Nisam znao u to vrijeme ni čitati, ali su govorili da je rahmetli Vehbija na kartonu napisao: „Stigao ćurkut za ćešu“, upravo tako, s karakterističnim „ć“.
⸻
Sve do pred rat zgrada u kojoj je bila kafana imala je dva lokala: kafanu i vinski podrum „Dingač“. Nikada nisam saznao otkud potiče prezime Karač. Također, nikada nisam saznao kakva je to veza bila s nekom zemljoradničkom zadrugom s Pelješca, u kojoj se pravilo jedno od najkvalitetnijih vina – nadaleko čuveni Dingač.
Na prednjem zidu i na bočnom zidu, u uspravnom tekstu, stajalo je samo DINGAČ, ispisano velikim slovima, uz crtež crnog grozda.
Stojko je bio vrlo korpulentan stariji čovjek. Hodao je s ogromnom drvenom štakom, ustvari jednom karakterističnom štulom. Mislim da nije imao jednu nogu. Najčešće ga se sjećam kako sjedi za kafanskim stolom pred kafanom. Bio je star, a o poslovima se brinuo ili sin ili sinovac Đuro. Iako je to izvorno bila Stojkina kafana, u narodu se sve više počeo koristiti naziv „Kod Đure“.
Da li se Đuro, pored kafane, brinuo i o podrumu „Dingač“, nije mi poznato. Moguće je da je to bilo i pod zakupom pomenute zadruge.
Bilo kako bilo, meni ni do dana današnjeg nije jasno otkud taj „Dingač“ u Prijedoru, u tipičnom rakijskom kraju.
⸻
I na ovoj fotografiji se vidi prolaz pored kafane. Taj prolaz, ustvari haustor, urezao mi se u sjećanje po tome što je vodio u „Zrnićevu avliju“, u kojoj je bio jedan od najčistijih i najhladnijih prijedorskih bunara. Često sam sa sestrom išao na taj bunar po vodu.
Sjećam se da je u blizini bunara ležao veliki crni pas, a na samom prilazu bunaru, u prizemnoj dvorišnoj zgradi, stanovala je jedna izuzetno krupna žena koja je vrlo često sjedila pored otvorenog prozora.
Da li joj je ime bilo Refka ili Šefka – više se ne sjećam.
⸻
Nikada nisam ulazio u taj „Dingač“, ali se sjećam drvene buradi i vinskog mirisa koji je, kod otvorenih vrata, dopirao do prolaznika. Kroz vrata sam vidio da ljudi kupuju i neku ribu iz buradi, naročito u zimskim i kasnojesenjim danima. Bile su to srdele iz bureta.
Tu se nije pilo vino, nego se samo prodavalo – točeno, ali i flaširano. U to vrijeme, naravno, nisam bio upućen u „čari“ vina. Kasnije sam, za života u Prijedoru, često osjećao kako taj podrum i slane srdele nedostaju.
I dan-danas se po sto puta čudim i isčuđujem: otkud to u Prijedoru, u ta vrlo teška i oskudna vremena?!
Prvi put sam u tu kafanu ušao kao dvanaestogodišnji dječak. Majka me poslala da prenesem neku poruku stricu Ahmetu, kojega smo taj dan očekivali. On se, po običaju, „zakartao“ kod Đure sa svojim stalnim kartaškim partnerom, popom Savom, i još jednim proćelavim starijim čovjekom, kome nisam zapamtio ime, mada sam ga dugo viđao po čaršiji.
Nikad u životu nisam bio u nekoj prostoriji s toliko dima. Lica su se jedva raspoznavala. Dim se, kako se to figurativno kaže, mogao „nožem sjeći“.
Sjeo sam pored ove trojice i pažnju naročito zadržao na tom ćelavom tipu, koji je snažno udarao, bacajući karte po stolu, i govorio:
„Deder, momci, istresite se! Naučiću ja vas pameti!“
Meni je to tada zvučalo ružno, ali i zanimljivo, i nisam shvatao da je to njihova „standardna konverzacija“, a nikakva svađa ili prijetnja.
U toj kafani sam prvi put čuo i riječi „as“, „pub“, „raub“ itd., itd.
Kad smo već kod popa Save, jednog meni od najsimpatičnijih prijedorskih profila, a sve vezano za ovu kafanu, da ispričam još jednu kratku zgodu, koju sam čuo od drugih…
Mislim da je u to vrijeme pop Savo nekoga zamjenjivao. Uglavnom, mislim da on tada nije bio stalni čaršijski sveštenik. Dvojicu stalnih sam poznavao – prota Mile Borojević i Milan Miljuš.
U to vrijeme su sprovodi išli čaršijom i cijela ta ceremonija je znala potrajati dva do tri sata, zavisno od kuće pokojnika.
Navodno, jednoga dana se radilo o sprovodu nekog našeg sugrađanina „vrlo tankog imovnog stanja“ i organizator sprovoda je želio sve „popriječiti“.
Naprijed, ispred kola s lijesom pokojnika, išao je pop Savo i crkvenjak što „đači“, neki Lazo.
Navodno, kad je povorka naišla pored „Stojkine kafane“, odnosno kod Đure, pop je vidio svoja dva stalna partnera kako sjede za stolom. Moguće da je čak bio i moj stric i onaj ćelavi gospodin…
Upravo je pojao neku molitvu.
Pogledao je prema ovoj dvojici tužno i čeznutljivo.
Nije mogao izdržati i samo je dodao knjigu Lazi đakonu, uz glasni nastavak pojanja:
„Lazo, nastavi drugi pasuuuus… ja odoh kod Đure na partiju raubaaaaa! Amen!“
Čaršija, k’o čaršija – kad nekoga preuzme, taj obično nedužan „obere zelen bostan“.
⸻
Jednog detalja i još jedne priče se sjećam.
Prijedor je u to vrijeme imao par čistača cipela. To je jedno poodavno nestalo zanimanje. Moguće da ga još ima u nekom velikom gradu.
Pored Stojkine kafane je svoj „štand“, stalak – postolje za čišćenje cipela – imao jedan, u to vrijeme možda tridesetogodišnjak, da li se zvao Muho, Maho ili Meho. Bio je Rom. Imao je uvijek urednu frizuru, valovitu i uredno počešljanu kosu. Stalno je imao osmijeh na licu i pokazivao svoje bijele i, čini mi se, vrlo zdrave zube.
Sjećam ga se dobro kada nije imao puno posla, a to se dešavalo vrlo često, jer je Prijedor tada bio mali grad, siromašan i bez puno onih koji bi marili za čiste, a pogotovo „naglancane“ cipele.
Taj, hajde da ga nazovem, naš prijatelj M. bi, kad nije imao posla, običavao fućkati, vrtjeti – bolje reći žonglirati – sa svojim četkama, a vrlo često je znao i zapjevati.
Budući da se ta vrlo česta predstava odvijala u mom komšiluku, ponekad bih satima sjedio na jednom kamenom stepeniku i posmatrao vragolije čistača cipela M. Činilo mi se to vrlo privlačno i nisam siguran da bih, da se mene u to vrijeme pitalo koje zanimanje da odaberem, zaobišao baš njegovo – dakle, čistač cipela.
Od njega sam prvi put čuo pjesmu:
„Ustani, ćeri, pometi avliju!
Kakva avlija, kakva Hajrija –
ukrali je lopovi, lopovi!“
Dok je ovo pjevao, lupao je, dobovao po svom čistačkom stalku. Ljudi su prolazili, on se svima smiješio i dobijao osmijehe nazad.
Vrlo rijetko je neka žena dolazila i stavljala nogu ispred njega na stalak i tražila čišćenje. Mislim da nije nikada nijedna, barem koliko sam ja, kao svakodnevni posmatrač jednog ljeta, mogao primijetiti.
Jednoga dana pojavila se jedna otprilike petnaestogodišnja djevojka, ali s cipelama u „cekeru“.
– Evo, ove cipele je poslala majstorica da ih prelakiraš, ali pazi – u tu istu crnu boju.
– Dobro, dobro, ostavi tu.
– Kad da dođem po cipele?
– Moreš sutra predveče. A najbolje bi bilo da ti majstorica, ta tvoja gazdarica, dođe da ih nama ovdje, predamnom, isproba…
– Ama, šta tu ima probavati? Prelakiraj i gotovo! – energično odbrusi djevojčurak.
– Ima, ima… drukčije to izgleda na njenim nogama. Znaš da je tvoja majstorica s najboljim nogama u čaršiji…
– Uh, đavo te odnio…
– Samo ti njoj reci da dođe.
– E, neću!
– E, onda nosi cipele nazad kući! – naljuti se, kao bajagi, M. i baci ceker pred djevojku.
– Ma što ti ona treba dolaziti?
– Treba, i tačka!
– Ama, što?
– Da malo meraćim, kad ih bude isprobavala, budalo jedna mala… – dobaci Muho, Maho ili Meho, smijući se svojim bisernim osmijehom i svojim karakterističnim „ć“.
⸻
Ono što mlađe generacije zovu Gafurova slastičarna, a u lokalu već pomenutog „Dingača“, bila je slastičarna u koju se uselio Alit Alitović, vjerovatno Gafurov did i otac Kemin, ako se dobro sjećam.
Njihova slastičarna je bila preko puta i imala ljetnu, vinovom lozom natkrivenu baštu. Negdje 1962. ili 1963. mislim da se gradio Hotel „Balkan“ i sve te kuće su porušene, pa i ova u kojoj je bila Alitova slastičarna.
Na toj novoj lokaciji bila je sve do rata 1992. Mislim da na toj drugoj lokaciji nikada nisam ulazio u tu slastičarnu. Vjerovatno mi nije bila „na ruku“ ili nije bila moj favorit, mada su mnogi hvalili i kolače i sladolede i bozu, limunadu i slično – što im vjerujem.
⸻
I evo kako se završila ova priča.
Krajem oktobra ili početkom novembra 1992. svakodnevno sam odlazio u prijedorski Crveni krst. To je bilo vrijeme traženja papira za „izlazak“ i nastojanja da se priključim nekom od konvoja koji su svakodnevno odvozili naše sugrađane na „dugo putovanje“, koje, evo, traje do dana današnjeg…
Crveni krst i prostor pred njim bili su naš meeting point, gdje smo se sretali prestravljeni, gladni i zabrinuti. To je bio jedini socijalni život nas koji smo čekali u redu na tzv. „humano preseljenje“, bolje rečeno – put u neizvjesnost i patnju.
Na putu od mog stana pored stadiona prema Crvenom krstu naišao sam na scenu u kojoj jedna, meni poznata, žena moli i preklinje lokalnog zubara za neku uslugu.
– Nema govora! Ići ćete svi do jednoga van iz Prijedora, pa makar vas sami Bog Otac, Amerika ili ne znam ko vraćao!
Žena je preklinjala i plakala. Zubar je bio neumoljiv.
Kasnije tog dana saznao sam da je Zubar šef lokalnog Crvenog krsta, koji je, ustvari, funkcionirao kao ured za deportaciju Muslimana i Hrvata.
Mučnina u stomaku me uhvatila kad sam pred Crvenim krstom vidio s kolikom nadmenošću i prezirom neka „dvospratna“ Ceca nosi i dijeli papire našim sugrađanima…
Odlučio sam da se vratim kući kroz čaršiju.
Bilo je vrijeme poslije kiše. Išao sam korak po korak, sa sklopljenim kišobranom. Prošao sam pored nekadašnje prodavnice „Šipad“. Osjetio sam garež i miris dima u zraku.
Preda mnom je stajala „Stojkina kafana“ u ugarkama. To jutro su „etnički čistači“ zapalili još jednu, kako su govorili, „tursku kuću“. Vatra je tinjala. Pucketali su još prozori i okviri vrata. Nije se moglo proći trotoarom ispred, od gareži i topline.
Prešao sam na suprotni trotoar. Nekoliko obijesnih mladića, u maskirnim bluzama i s puškama, smijući se dobacivali su, aludirajući na Gafurovu slastičarnu… Isticao se jedan koji je, kroz smijeh, dobacivao svome kolegi:
– „Gagi, ’aj, ma, tuljumbu… ’aj na bakljavu!“
Osjetio sam mučninu, gađenje i prezir.
Bacio sam još jedan pogled prema trotoaru na kojem je svojedobno sjedio krupni dobričina Stojko sa svojom štulom; na trotoar na kojem je sjedio moj stric i čekao popa Savu na partiju rauba; i na trotoar na kojem je fućkao i pjevao čistač cipela Muho, Maho ili Meho, čekajući da gospođa s „najboljim nogama u čaršiji“ dođe i „isproba“ svoje novolakirane cipele…
dok moj prijatelj M. malo p r o m e r a ć i.
Midhat Medić
