Piše: Alma Čirkić

Mislim da ne postoji osoba koja nije čula za Kozarac. Prilikom spomena imena tog malog gradića, u svima nama se bude uspomene. Neke su lijepe, a neke manje lijepe. Nekom izazivaju sjetu, nekom tugu, nekom nelagodu. Ja nisam bila u poziciji da biram kakav ću osjećaj imati pri pomisli na taj gradić. Nametnula mi ga je tapiserija sa zida sobe moje drage tetke Adile.
Tetka Adila je bila sestra moje stare majke. Besprijekorno čiste dimije, kerana šamija i najblaži osmijeh na svijetu. Obicno bi je posjećivali pred Bajram. Par dana kod tetke Adile bilo je jednako raju. Starinska kuća, sogan dolma, sarmice u listu od vinove loze, sve posluženo na drvenoj sofri. Bila je tu i moja Armina, tetkina unuka, koja je uzivala da joj „poradi“ po kući, pomete podove, istrese prnje i ćilime. Onda tetka sjedne na drvenu sećiju, podvije nogu i lagano mota sarme ili puni paprike.
Ono čega se posebno sjećam su bila jutra kod tetke. Spavala sam na sećiji pored prozora. Na zidu preko puta mene tapiserija na kojoj je dominirala slika jelena. Tetka Adila bi se budila prva. Naložila bi vatru i stavila vodu za kafu. Izvukla bi mangalu koja je stajala pored šporeta, ubacila žar, korijen trave, fildžane… Ja bih do tada već bila uveliko budna, ali to nisam odavala. Tada bi joj se pridružila i moja majka. Umivenih lica i uredno povezanih šamija sjele bi na pod pored mangale. Bile su to dvije sestre koje je povezivala ogromna ljubav. Dosta slične. Predane porodici, vrijedne, stidljive, poštene, bogobojazne i nenametljive. Ja bih jednim okom gledala u jelena sa tepiserije i slušala njihove priče. Uvijek bi mi bilo žao kad bi se taj ritual završio. Kad se žar počne gasiti, korijen trave izgori i krenu dogovori šta ćemo za ručak…
Nekako je sjećanje na oči jelena sa tapiserije bile jedno od najintenzivnijih sjećanja iz tog perioda. Sada znam i zašto.
Znate li da je upravo ova šumska životinja oduvek smatrana simbolom prirodne lepote, blagosti, saosjećanja i krotkosti? Jelen je prva asocijacija na slobodu i nesputanost.
U hrišćanstvu se jelen povezuje sa vjernicima odanim Hristu, a dodjeljuju mu se osobine poput lojalnosti, ljubavi, praštanja, čistote i pobožnosti.
Jelen je slika našeg unutrašnjeg vodiča koji nas uči da budemo nježni, milosrdni i otvoreni prema onima kojima je naša pomoć potrebna. Za lava kažu da je kralj džungle. Jelen je kralj šume. S jednom velikom razlikom – kralj jelen nije simbol agresivnosti i napada! Naprotiv, on je simbol mira, ravnoteže, i velikodušnosti. On se trudi da razumije svoje okruženje, i svojim ponašanjem nam šalje jasnu poruku – prihvatite ljude onakve kakvi jesu!
Ja biram da se na ovaj način sjećam Kozarca. Ovako se sjećam i Kozarčana. Svi ti divni kozarački jeleni, prošli, sadašnji i budući…
I vi, srne moje kozaračke… Pozovite sestru. Skuhajte kafu. Sjetite se vaših starih. Spomenite ih…
I da… Ne žurite sa pravljenjem ručka.