Doživjela je (i preživjela) ova moja sijeda glava tuge, bola, patnje, jada i čemera za tri života. Smrt je bila moja svakodnevna pratnja i moj drug, bilo je u životu suza i plača ali nikad k'o danas. Cure potocima… (ma vraga, drečim).
Otiš'o je Niho. Moj drug, komšija, prijatelj.
Ljubijsku učmalu svakodnevnicu, davnih šezdesetih je, s vremena na vrijeme, remetio Tarzanov pobjednički krik iz “Borika”, šume u kojoj je živjela familija Muhić.
Mali Niho se igr'o.
Tako smo upoznali malog vragolana, šarmera neodoljivog osmijeha.
Nihadovi roditelji su bili vlasnici ćevabdžinice, tako je Niho i dobio svoj prvi nadimak – “Ćevap” – koji ga je pratio godinama.
Mali vragolan se s godinama mjenjao, izrastao je u pravog Apolona ali je jedno ostalo nepromijenjeno za sva vremena – osmjeh.
Ni nakon najvećih pizdarija (a pravio ih je, mašala), nisi mogao biti ljut na njega. Obarao je sve redom svojim osmjehom i smjehom.
Imao je Niho i jednu veliku manu, za nas momke neoprostivu.
Bio je neodoljiv. Cure su bile lude za njim. I sve su redom bile njegove !
(Kažu, na jednoj turneji rukometaša prijedorske Bosnamontaže za koju je Niho godinama igrao, da ni Japanke nisu mogle odoliti njegovom osmjehu. Nakon turneje je u Japanu ostao čopor malih Nihada).
Rukomet je počeo igrati u ljubijskom Rudaru, nakon toga godinama u Bosnamontaži a karijeru završio u Njemačkoj.
Niho, kao veliki talenat i teški individualac, je imao nesvakidašnju taktiku koja je izluđivala njegove trenere, saigrače a pogotovo protivnime.
Niho je bio, jednostavno, alergičan na loptu. Čim bi je primio u ruke – istog bi je momenta uputio u pravcu gola. Obično bi i završila u njemu.
Na ljutnju trenera bi se Niho samo slatko nasmijao. I čekao na slijedeću loptu da je zafrljaci ka golu.
A pored cura i rukometa imao je i jednu još veću ljubav – Bosnu !
Niho je bio kršna momčina od 100 kila. 100 kila srca za Bosnu.
Ta ga je ljubav i briga za Bosnom koštala i zdravlja. I do svog zadnjeg daha se borio za svoju Bosnu. Sa osmjehom.
I vratio se u svojim zadnjim danima svojoj jedinoj, svojoj Bosni.
Nek’ ti je laka zemlja bosanska, prijatelju moj, Bosnoljube, domoljube.
Počivao u miru, veliki dječače srca golemoga i osmjeha još većega.
Text: Anto Tomic
