Hronika, Kolumne

PRIČA O MAJKAMA BOSANSKIH ŠEHIDA

Pise: Delkic Midheta

Zima je. Noći su duge i hladne. Često se budim i mislim na svoju majku a onda i na sve druge majke kojima su 1992.god. ubijena djeca na pravdi Boga kako se to kod nas u Bosni kaže. I na bosanski i na srpski i na hrvatski…i svaki drugi jezik se kaže na pravdi Boga kad nekoga ubiju a on ništa nije kriv. Kriv je samo jer je druge vjere. Mojoj majci su te godine odveli njena tri sina u logore Omarska i Keraterm odakle se samo jedan vratio živ. Preživio je golgote Omarske i Manjače, zatvora u Gradiškoj…doduše na tijelu nosi rane od udaraca, ponekad mu ispod prsa iskoči još jedan trbuščić u vidu malo veće loptice koji s vremena na vrijeme podsjeti na dane kada je kao mladić od dvadeset i jednu godinu, gladan i u strahu izvlačio balvane na Manjači. Živčan je i vazda lijevim ramenom vuče unaprijed pa ponekad mislimo da će izvaliti sic od auta pri vožnji. Često i zaplače iako ima četrdeset i pet godina. Ali, živ je, hvala Bogu!
Druga dva njena sina a moja dva brata izvedena su posljednjih dana mjeseca jula te 92. godine iz logora Keraterm i u vojnom vozilu odvedena u pravcu Prijedora. Gdje i kako su završili do danas ostaje misterija osim za one koji su ih mučili pa ubili a danas slobodno hodaju ovim gradom i prave se kao da se ništa nije ni desilo. Do danas nisu pronađene njihove kosti a mi znamo da su tu negdje u blizini u nekoj od mnogobrojnih masovnih grobnica „dobro upakovani“ od svojih dojučerašnjih kolega, drugova i komšija Srba. Čekaju da nečija savjest progovori o još nekoj Tomašici.
Mome ocu je jednoga novembarskog dana, prije tačno deset godina, na ulici ovoga grada punog mržnje, prepuklo srce i ostao je ležati na trotoaru ispred gvožđare blizu Čaršijske džamije. Moja majka je ostala sama. Dva sina moga brata koji su se sa svojom majkom vratili ovdje i završili školu bili su joj razlog za život. Ali, u ovom gradu komad kruha nisu mogli naći već su kao i većina drugih morali ponovo kao i one 92 u potragu za srećom tamo negdje na „zapad“. Moja majka je ostala potpuno sama. Često je obilazim i ona je jedan od razloga zašto sve ove godine želim baš ovdje ostati.

majke-sehida
Svaki put kad odem kod nje ona mi priča istu priču, znam svaki detalj ali je slušam ponovo kao da to čujem prvi put. Svaki put sa smješkom započne svoju priču o teškom životu nekada, o borbi da nas petero izvede na selamet dok je naš otac tamo „na zapadu“ kao „gastarbajter“ teško zarađivao komad kruha kako bi nas prehranio i obezbjedio nam egzistenciju i bolju budućnost. Svaki put osjetim koliko je blizu kraja moja majka. Svaki put vozeći se od nje niz Mataruško polje, steže u prsima dok prolazim kraj kuća u kojima sama živi još pokoja šehidska majka. Neke su se kuće zauvijek zatvorile odlaskom jedne takve majke. Žive one tako same sa svojim mislima i svojim bolom. Dođu im druga djeca, ako ih još imaju, jednom ili koji put više u godini. Imaju one penzije koje su im zaradili krvavo radeći po bijelom svijetu njihovi bračni drugovi. Donesu im djeca svašta. Pošalju ili im ostave para. Obiđu ih rodbina i komšije koji ih paze i poštuju jer su šehidske majke. Neke su čak uspjele ostvariti i pravo na civilne žrtve rata za svoje ubijene sinove i muževe pa ih tako svakoga mjeseca to podsjeća da život njenog sina ili muža, koje je neko one zle 92 ubio na pravdi Boga, vrijedi 150 KM. I treba da još bude sretna jer je to pravo ostvarila. Te dobre i bezazlene majke čak od te invalidnine poštaru daju bakšiš jer je „eto red“. Iako je poštar od onih koji su njihovu djecu pobili, možda čak i sam je mogao biti egzekutor smrti njene djece. One se oslanjaju na Boga i na Njegovu pravdu. Jer, to je sigurnije od svakoga suda, zvao se Haški ili kako drugačije. Jer znaju da je mržnja teret. One najčešće šute zamišljene u svojim samačkim sobama prepunim uokvirenih slika njihovih ubijenih sinova i muževa. Njihove stolove ukrašavaju korpice ili kutije pune raznih lijekova jer im je svaki organ od te zloglasne 92 godine obolio. A, opet žive. One brižljivo brinu da lijekova imaju u rezervi. Noć bez makar kutije tableta za smirenje „u rezervi“ ne smije moja majka zamisliti. Jer, kada je tamo iza ponoći probude teški snovi ili je počnu pritiskati slike prošlosti kada je svoju djecu odgajala i po svu noć bdjela nad njima, tada uvijek dođe ona silna nostalgija i želja da ih majka vidi, da ih dodirne. Moja majka mi često priča da je u gluho doba noći probudi zov njenog sina a nekad kaže da ju je „tačno“ probudio. „Ma“, kaže ona „lipo me prodrma i zove me mama“ i ona tada izleti vani pa sve osluškuje. I tada kaže plače i pita se zašto ona uopšte živi više. Ja tada uvijek moram brzo do WC-a jer tamo me niko ne vidi dok plačem. Poslije toga nabrzinu umijem svoje lice, nabacim osmjeh i lažem kako mi nešto stomak nije dobar i tada skrenemo priču koja se nastavlja uvijek drugi put kad je posjetim. Nekad kaže na prozoru ugleda i svoju majku i veli kako zna da je budna i da ne sanja ali se ona ne sklanja s prozora. Lipo kaže na njenoj glavi kerana šamija i posmatra je. Ona poslije toga kaže uči sure i dovi za njih. Jutros mi reče da je sanjala rahmetli dida, svoga babu. Zove je kaže da s njim ide negdje.
Svaki put kad ujutro nazovem svoju majku i čujem njen glas znam da je vrijedilo sve ove godine biti povratnik, graditi ono što je mržnjom rušeno i sve ponovo pretvarati u ljubav. Svaki put kada čujem da je neka šehidska majka preselila deveram tugu i prebiram po uspomenama. Uvijek na kraju ostaje pitanje kako su one mogle izdržati svu bol koju su im nanijeli zli ljudi ubijanjem njihove djece. I kako još uvijek imaju snage da ne mrze, da ne kletu već samo puste suze da klize i prepuste sve Bogu.
Ovih zimskih hladnih noći najviše u našim mahalama gore svijetla u kućama gdje još pokoja šehidska majka u svoja četiri zida miluje pogledom i rukama slike svojih šehida. Bore se sa tugom svojom. Čekaju svoj čas da sklope umorne oči i da im krenu u susret. Tamo na boljem svijetu gdje će se konačno sastati sa njima.
Molim dragoga Boga da im olakša njihovu tugu i da im duge zimske noći skrati.