Autor: Midhat Medić

Svoje svakodnevne šetnje ovdje u Fojnici započinjem obaveznim duplim espressom i ”Oslobođenjem” u ovom restoranu stotinjak metara uz brijeg od hotela ”Reumal” u kome inače boravim na rehabilitaciji poslije svih svojih operacija , a posebno poslije zadnje operacije kuka.

Svako jutro prolazim pored biste književnika Zije Dizdarević. Naravno da uvijek zastanem i bacim pogled na ovog mladića izrazito tananih osjećaja i nenadmašnog lirski toplog pripovjedača i opisivača Fojničke čaršije.
Skoro svakodnevno napravim jedan krug do starog jezgra Fojnice , poznate Musafirhane i kafane ”1001 noć”. Misli mi uvijek ”skliznu” u ta daleka vremena između dva svjetska rata.
*
Davno, davno vrlo davno sam čitao Zijinu pripovijetku ”Majka” Mislim da sam imao 12-13 godina . Strašno mi se još tad dojmila smrt dječaka Fikreta pod točkovima ” tonobila” . Upravu tu riječ ”tonobil” sam zapamtio i nosio godinama sa svim onim osjećajnim naslagama koje se nakupe oko neke riječi i na čudesan način odredjuju njezin sadržaj vrlo lično ,odnosno samo ”za mene, za nas ” . Takvih riječi i njihovog posebnog naboja ima više i ja sam to jedanputa nazvao ”etimologijom srca”.
*
Od kad se pišu pjesme i otkad se pripovijeda , ”majka” je jedan od najuzvišenijih pojmova. Miloni riječi su ispisani, rijeke suza su prolivene u bezbrojnim izlivima osjećaja i opisima treptaja majčinog srca i vječne majčinske ljubavi.
Zajedničko svim literarnim formama i izrazima pisanja o majci je iskrenost. Relacije spram majke su uvijek iskrene kako kod desetogodišnjaka kad piše sastav za ”8 Mart” tako i pjesnika poput Sergeja Jesenjina .
Ko od nas nije pisao o majci ? Ne vjerujem da postoji pismen čovjek kome pero nije pokušalo ostaviti trag tih lijepih osjećanja, topline, zaštičenost, zahvalnosti prema ovim najdražim bićima .

*
Pripovijetka ”Majka” je kratka i nalazim za potrebu da je ovdje navedem sa nadom da će moja sjećanja ,odnosno moj motiv za pisanje ovog sjećanja biti time čitatelju razumljiviji.
Pa da krenemo :

Zija Dizdarević
Majka

Stoji iza mene daleko, petnaest i više godine daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.
Da li se sjećam? Bila je jedna kutija – soba ,i po njoj išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama izblijedjele dimije i blag predan pogled.
Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, među četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život. Sjećam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su dječije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku „zelene odaje“ čamila je mati i krpila. Duvarevi tamno, u sjenci pili su krv iz ženskih obraza. Sjećam se: jurili su po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz dječije razigrane prostore, zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i – poslije su očeve batine bile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila: „Svoj je otac, kad malo i udari… poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko“, a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je pokretala. Isprebijano, polomljeno djeitnjstvo, nedoigrane igre, žena sakrivena u tami i očev nemilosrdni pogled. Stražarska sablja što je goropadno gonila kroz sokake…
Rasli smo.
-Da mi se nijesi maknuo ispred kuće. Jes’ čuo. Nemoj da te ja špruljom pitam đe si bio! A sad – abdest pa namaz. Zid pred sitnim dječijim željama. Učiteljeva šipka bila je duža od očeve, a djeca su u školi zaplašeno putjela. Moj plač… Sjećam se majke: blijedjela je. Sakrivena iza žalosnog crnog vela, „vale“, uvijena u široko platno, zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proći ulivom.
Kroz naš „halvat“ prolazile su tetke, daidžinice, nane, babe, žene i žene, donosile na licu mrke vale, u zjenicama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o košuljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naišao. Čuđah se: jesi li imale oca. Jesi li ikad bose skakale po livadama. Tada smo smjeli, da ne smetamo po kući, izići na sokak. Igrali smo se pred kućom i čežnjivo zurili u daleke vrhove brda što se miluju sa oblacima. I rasli smo

Svake druge godine po jedno dijete došlo bi među nas. Majka bi tada obično ležala. Samo ne znam zašto sam sve češće bivao mlaćen, zašto majčine oči postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hljeb jeli… Žene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, „top“, ćiza, prašina. Bježali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave.
Da. Četiri su jabuke u našoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se baš tada pretrgnulo moje djetinjstvo.
Sjećam se: bijaše ljeto. Na prozoru, iznad prašine u kojoj smo sjedjeli, bila je majka.
Savijena ulica u suncu, žuta opustjela, zabavljala se s nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamenčića koju je Fikret lijepio okvašenom prašinom. Tiho i vruće. Onda nešto snažno i otegnuto dreknu. Čudno! Čekali smo da ponovo počne. I čusmo: tu-uu-uu! Tu- u-u-: dva puta.
– Baš k'o truba u Ante Micinog , – otkrio je Bajro.
– Nije, vala, veg0 k'o kad Mešan pjeva. Eno…
– Tu-uu! Tuu-uu! Zabavljalo nas je, a sve je bilo bliže. Kao iza našeg avliskog zida. Sjedeći u prašini okretali smo glave prema zvuku.

Zašto je mati tako uporno udarala u prozor. … Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlačice… A odjednom! Pred nama je ogromno crno tijelo aždahe. Ili nemani. Sunce je bliještalo iz staklenih očiju koje su išle na nas. Sasvim blizu… bliže.
Očajno brzo!
Tuu! -Tonobil! – prestrašeno je skočio Bajro. Ne znam da li se to iza prozora začuo silan i beznadan urlik. Ni šta je bila sa kulom od kamenja. Jesi li Fikret i Bajro bili sa mnom ili nisu. Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima zgrčene ruke, sjetih se… Sve je to bilo brzo kao tren.
Okrenuo sam se. Vidjeh još samo kako malaksalo ručica mahnu ispod točka. Kao da je u ušima odjekivao rezak slomljen krik. Guši u grlu. Čije je srce onako lupalo. Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se.
U prašini sam nazirao zelene… nešto zeleno. Ljudi i djeca. Žagor. Užas. Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i zara izjurila je mati i stala podignutih ruku nad zgnječeno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam … gledam sam samo u nju, nisam se micao i htio sam, očajno sam htio da pobjegnem od toga strahovitog trenutka i duboko, duboko začinjala se luda misao: možda sve ovo i nije ovako… nije istina. A majka je imala široko razrogačene oči.
Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjećam da li je, najzad, bilo sunca i prašine i auta i ljudi, ali znam da je bila i u meni još uvijek kao teret počiva beskrajno rječita ukočenost majčinih očiju. Zatim je došao otac. Stajao je zaprepašten, malo šutio, onda vidjevši majku nepokrivenu namrgodio se:
– Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda. Šta si izlazila brez vale. Unilazi. * Sjećam se: polazio sam „na škole“. Mati je grcala ispraćajući me:
– Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne iđi sredinom đade, satraće te štagod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, nego hajde ‘nako, ‘nako… Dalje nije znala. Ili nije mogla?………………………………………….”

*
Evo me u hotelskoj sobi 414 . Na balkonu sam. Gledam brdo Matorac i Fojnicu. Pročitao sam pripovijetku Majka. Snažan utisak što ga je ponovno čitanje ”Majke” učinilo je da sam počeo osjećati Fojnicu kao mjesto u kome sam nekada živio, kao da sam u tim prašnjavim ulicama ostavio svoje rano djetinjstvo. Sve sam to ”prepoznavao ” mada sam u ovom gradiću prvi put.
Ta slika na smrt pregaženog i umirućeg dječaka Fikreta mi se uvukla ”u utrobu” još pred pedesetak godina. Sada pri ponovnom čitanju osjetio sam čak i jaču bol. Bol je bila ”zrelija” , naravno ”obložena” mojim godinama i iskustvima od kojih su neka bila također bolna .
*
Naviru mi slike iz ranog djetinjstva i sjećanja na moju majku Nuru. Jedna slika, nevjerovatno topla budi mi posebna osjećanja.
Davnih godina mog ranog djetinjstva živjeli smo u centru Prijedora u Ulici Esada Midžića br.19, sada Zanatska ulica, u kući starobosanskoj sa drvenim basamacima , verandom, malim i posebno odvojenim malim hamamom , i mutvacima . Kuća je bila pokrivena šindrom a plafon je bio od šišeta .
Majka je obično klanjala svih pet vakata namaza u povelikoj sobi i to na uvijek istom mjestu. Soba se zimi zagrijavala limenim, tzv. fijaker šporetom na kom se i kuhalo . Ispod šporeta su bili uredno složeni presječci, drva za loženje .
I sad vidim tu sliku. Vidim kako odsjaj vatre iz šporeta titra po šišetima i obasjava šareni bosanski ćilim na podu. Svijetlo nije nikada bilo upaljeno za vrijeme molitve i ta svijetlost iz šporeta je bila jedina svijetlost u cijeloj prostranoj sobi. Soba je bila ispunjena toplinom vatre i posebnim za mene prijatnim mirisom ”velike trave”. Tiho šaputanje molitve, miris velike trave treperenje odsjaja na šišetima su također cijelom prostoru davali posebnu toplinu .
*
Ja sam kao petogodišnji dječak, naravno izmišljao igre sa raspoloživim predmetima oko sebe. Obično su to bila drva i klipice za potpalu vatre.
Ti uredno složeni presječci su bili moje idealne igračke.
Dok je majka Nura šaputala riječi molitve skrušeno predana na namazu ja sam koristio priliku i ta sva drva vadio i ”gradio” svoje dvorove redajući jedno na drugo , prislanjajući ih na koso i praveći raznorazne kombinacije. To su bile moje ”lego kocke” u tom oskudnom poslijeratnom vremenu i sveopćem siromaštvu.
Majka je primjetila krajem oka moju graditeljsku ”avanturu” i samo opominjući povišenim glasom povikala ”Allahu Ekbar, Alahu Ekbar!” ne želeći da prekine molitvu . To je bilo samo glasno upozorenje meni da se ostavim tog ”posla”. Ja sam naravno nastavljao.
I tako desi se da u sred njene najveće koncentracije i predanosti Bogu, moja se drvena kula sruši naravno uz buku padajućih drva. Majka se trže vidno uplašena usred namaza i povika :
– Šejtane jedan ! Evo izgubih abdest usred namaza. Hajde sad slaži drva natrag pod šporet! Sve jedno po jedno i da bude kako je bilo !

*
Došlo je doba odlaska na studije. Približavao se odavno zakazani odlazak . Nas nekoliko smo željno čekali taj dan 30 septembar 1962 ,dan našeg odlaska u Zagreb. Taj septembar 1962 je zaista bio poseban. Valjda nam je Sudbina, Božija volja, podarila cijeli mjesec bez ijednog oblacka. Prijedor se danima kupao u zlatnom jesenjem suncu . Sana je bila izuzetno topla i uveliko privlačna za kupanje i izležavanje ”Pod vrbama ” našoj omiljenoj i ustaljenoj plaži.
Sve je to djelovalo kao na poseban nacin iskazana volja i namjera Stvoritelja da nam zavicaj postane sto miliji, sto drazi i da ljepotu i osjecaj miline oko srca zadrzimo trajno i ponesemo sa sobom.
Odlazak u svijet nauke i nestrpljivo ocekivanu avanturu otkrivanja ” novog svijeta ” su budili prijatna osjecanja.i golicali dusu na svoj način. Ta lijepa osjecanja su se danima miješala sa tugom zbog napuštanja doma, rodne kuće i rastanka s najbližima u prvom redu sa majkom.
I došao je taj dan. Vlak je kretao iz Prijedora po redu vožnje, još uvijek se sjećam u 14,21 i stizao u Zagreb 18.25. To je bio putnički vlak sa klasičnom parnom lokomotivom. Naravno da je u to vrijeme saobraćao i brzi vlak ali po značajno skupljoj cijeni i mi smo ga uglavnom iz toga razloga zaobilazili .
Već u 12 sati sve je bilo spremno. Nisam mogao jesti od uzbuđenja. Svi su na okupu .
Moj starinski zeleni kofer i sad vidim u u predsoblju spreman i pored njega umotan, ustvari urolan paket sa posteljinom i vunenim teskim jorganom sa finom vezenom navlakom unutra. Sve je to dosta teško, ali u Zagrebu će me dočekati prijatelj i pomoći mi da se smjestim nedaleko od Glavnog kolodvora u iznajmljenoj sobici na Zrinjevcu.
Na kuhinjskom stolu, posebno u kartonskoj kutiji od ”Borovo” cipela upakovana tzv. ”lijena pita” sa jabukama posutim cimetom . To mi je bila omiljena slastica i to je moja draga majka spremila za ovaj privremeni ”rastanak” i oproštaj .
Tu je bila i u posebnoj izvezenoj vrečici upakovana hamajlija sa njenim blagoslovom i željama da idem ”Alahu na amanet ” i da ”kud god krenem dragi Bog da bude uz mene i čuva me od lošeg društva i nesretnog slučaja” kako se moja draga majka običavala izraziti.
U toj vrečici je bila plava koverta ,zalijepljena sa oko pola centimetra debelim sadrzajem .Znao sam da to nije novac i da je to nešto posebno.Tek u vlaku sam otkrio da su to bile uredno složene stare žute dopisnice sa utisnutom poštanskom markom . Bilo ih je deset . To je bez puno objašnjenja bila majčina molba da se često javljam .
I ljetos u Prijedoru sam bio na mjestu tog tadašnjeg našeg ”rastanka” . Stajao sam čini mi se pravo na mjestu gdje je ona stajala i osjetio ponovo poslije skoro pedeset godina , svu vrelinu njenih suza koje su kapale nemilice iz njenih krupnih zelenih očiju boje zrelog grožđa..
”Čuo” sam ponovo njene riječi ;
– ”Hajde sine dragi Alahu na amanet! Čuvaj se dobro kad prelaziš cestu. Uvijek gledaj lijevo i desno …. Zagreb je veliki grad . ….i ….”
”Vidio” sam je ponovo kako briše svoje suzne krupne zelene oči, krajičkom za ovo priliku specijalno zavijene lijepe kerane šamije na glavi .

*
Bila je Nedelja , mislim da je bio maj 1978. Igrao je Rudar u Prijedoru. Gostovala je Kikinda.
Moj stariji brat Izet, u to vrijeme predsjednik Privredne komore u Banja luci, i majka su tog dana sa još nekim prijateljim otišli na izlet u Kamengrad kod Sanskog. Zvali su i nas . Imali smo neki svoj program i planirali izlazak sa našom veselom kčerkicom Lejlom , poslije utakmice.
Sjećam se sjedio sam na tribinama sa dugogodišnjim prijateljem i kolegom tada profesorom prijedorske gimnazije Ćazimom Ćekićem . Počelo je drugo poluvrijeme i koliko se sjećam rezultat je bio dva prema dva. Dakle bilo je već mnogo golova i bili smo zadovoljni viđenim.
Najedanput se stadionu približavala milicijska patrolna kola sa upaljenom alarmnom sirenom. Zaustavila se na kapiji i dva policajca su žurno uletjela prema tribinama i počeli da pregledaju prvu tribinu , upravo onu gdje smo Ćazim i ja sjedili .
– Nešto nije u redu !? Nekoga traže ! oglasi se Ćazim
– A ko će ga znati . uvijek oni nekoga traže . pa to im je posao . – rekoh i nastavih mirno gledati utakmicu.
Odjedanput primjetih kako se prema nama navrh tribina probija moj nekadašnji učenik Hakija i užurbano nam priđe i polutiho reče :
– Profesore vas traže ! Samo polako , hajmo dole do milicije i sve će vam reći !
Oko mene se sve okrenu i zamagli pred očima. Neznam kako sam se našao u policiskim kolima sa nekakvom bocom vode . Bio sam mokar kao čep. Vjerovatno sam u polusvijesti ušao u automobil . Krupniji milicioner mi samo reče nekako skroz službeno:
– Vaša majka je teško nastradala u saobraćajnom udesu pri povratku iz Kamengrada na cesti Sanski Most- Prijedor .Brat vam je dobro a za majku ćete uskoro čuti na Urijama u bolnici .
– Da li je još živa ? promucah
– Bila je prije 15 minuta . Disala je, ali nije pri svijesti !

Sigli smo. Majka je ležala na stolu .Brat Izet se tresao još uvijek kao prut , blijed i bez riječi. Pored njega stajao je moj dobar poznanik iz vremena studija u Zagrebu kirurg dr Mladen Stojnić i polutiho mi rekao prijateljski :
– Slušaj stari povrede su vrlo teške, prelom nadlaktice,potres mozga, povrede i kontuzija grudnog koša, povreda trbušne maramice, posjekotine na obe noge. Vrlo,vrlo teško stanje i u njenim godinama se sada svašta može desiti . Vas dvojica ćete sada s kolima Hitne pomoći pravac u Banjaluku . Ona mora brzo biti operisana. Inače ……… ?
Sa uključenom sirenom i nas dvojicom u kolima Hitne pomoći počeli smo bitku s vremenom koje je nevjerovaatno sporo teklo , mada je vozač vozio nevjerovatno brzo. Obadvojica smo osjećali isto i jedan drugom pogledima poručivali da je vremena sve manje i manje. Držali smo je za ruke i i osjećali puls i to da je još uvijek živa i da još uvijek kuca to srce koje je kako je ona znala govoriti kuca za nas dvojicu .

Operacija je trajala cijelu vječnost. Obadvojica smo prešli hiljade koraka u hodniku ispred operacione dvorane. Nismo imali riječi kao da smo izgubili dar govora. Usta su bila potpuno suha. Samo bi po katkada pogledali na veliki sat i samo jedan drugom rekli ;
-,dvanaest, jedan, dva, tri ,četiri i konačno pet . U pet je bilo sve gotovo . Probudila se. Naša sreća je bila neizmjerna.
Sjećam se da smo stajali svaki sa strane njenog bolesničkog kreveta s pogledom uprtim u tu malu. sitnu ženicu koju smo znali dobronamjerno zadirkivati zbog izrazito malog stopala i cipela broj trideset i šest. Samo smo željeli jedno , a to je da ponovo otvori svoje krupne zelene oči .
Našoj sreći nije bilo kraja kad ih je otvorila i nasmješila se sa njenim po svemu sudeći polusvjesnim pitanjem iz bunila ;
– A gdje ste vi do sada ? i ponovo utonula u san.
Sa teškim posljedicama živjela je još jednu godinu i po .
Te noći kao i sada kad ovo pišem sjetio sam se pripovijesti ”Majka”, umirućeg pregaženog dječaka Fikreta .
Proklet da je ”tonobil” !