Pise: Sudbin Music

Postoje ljudi zarobljeni u prošlosti. Većina je nas takva, samo rijetki to priznaju. Emotivcima je najteže.

U sredinama poput Prijedora pogotovo. Grada, čaršije, jedne paradigme svega što je činilo onu nekadašnju državu i Bosnu i njoj, pa i njeno rasulo i raspad krvav, da krvaviji nije mogao biti. Opet u Prijedoru. A malo je gradova koje su razarali regulacijonim planovima kao Prijedor do ovog poslednjeg. Austrijske vlasti su izazvale požar kako bi na koncu sprovele regulacioni plan na koji se smrknuo i oko toga ujedinio i Turčin i Kaurin, Čifutin i Ciganin… Zanimljivo je da kraljevske vlasti nsu dozvoljavale gradnju u centru grada bilo čega što bi ugorzilo dominaciju munare Čaršijske džamije. A onda je ponovo došao rat, pokolji, pa njegov kraj. A onda uobičajena postratovska guranja pod tepih, gradnja i obnova. Od stare čaršije malo šta je ostalo do 70- tih. A onda su nama, djci onih iz 50 i neke, u uspomene gurane neka nova vremena. Slagali smo ih tako negdje duboko u mozgu odakle ih danas nerijetko vadimo. Pa i Patriju.

Tada su nam helem, tate i babe bile žive, pa bi nam onim, pošteno i krvavo zarađenim dinarom priuštili najatraktivniju jednominutnu zabavu svojevremeno. Vozanje na onom plastičnom šarenom slonki i foki u njenom velikom holu prepunom svega, najluksuznijeg svojevremeno.

Na katu najskuplje cipele, bunde, a onda gore dalje muzička oprema, sportska oprema najmodernija i jedna od najvalitetnijih u Europi svojevremeno. Negdje u ćošku i klavir Petroff. Jeste, mogli ste i klavir da kupite u Prijedoru. I nerc bundu, i Elanove skije… I babe i tate bile žive, a mi se ljuljali i uživali neku pa makar bila i imaginarna, sreću nekadašnje Jugoslavije. Laže ko kaže da nije.

Jedared sam, u priči o alternativni pristupima komemoriranja i čuvanja sjećanja došao na jednu suludu ideju. Prvo sam htio da okupiramo Patriju. Da se sakupimo unutra, pa da mi, i tom hramu socijalističke Jugoslavije sjednemo, podvučemo liniju, pa vidimo dokle smo i kuda ćemo. Pisao politički aktivnim konceptualnim umjetnicima u regionu. Razgovarao sa potomcima novih vlasnika Patrije. Onda sam skužio, pa kojeg vraga okupiamo Patriju. Valjda oslobodimo Patriju. Domovina, otadžbina- ona se valjda oslobađa od neprijatelja koji su je okupirali. A jesu!

A onda, umjetnici ko umjetnici. Čudna je to i lijena sorta. Helem,kako od tog skupa nije bilo ništa, onda sam htio podići spomenik, odnosno izbaviti odnekud te dvje figure iz patrijskog hola, na kojima smo se svi , tada srećna djeca ljuljali i vriskali okupani pogledima tada još uvijek živog babe, odnosno tate. Eto, razmišljao o spomeniku svim izgubljenim vrijednostima jednog doba na kojeg me u mojoj mahali, u gradu, u svakom njegovom sokaku, sve, ali sve prisjeća na nekoga koga više nema. Ponajviše ova Patrija, tako čudnog imena koje u svom izvornom ima i domovinu i otadžbinu i državu onakvu kakva bi trebala biti. Ona koja se voli, u kojoj si srećan, pa makar i imaginarno kako se voli kazat. Ali srećan jarane!

Patrija me je razarala stojeći onako očerupana tamo, na onom na najdominantnijem mjestu u gradu a mi onako ispred nje, ojađeni i slomljeni okupljali bi se s vremena na vrijeem da kličemo u slavu onih kojih nema, a za koje više nikoga gotovo ni briga nije. Ko još priča o memorijalima u Omarskoj, Trnopolju ili spomeniku prijedorskoj djeci. Eto ja sam ih, tog slonku i foku zajedno sa sobom, u svojim razmišljanjima, planirao parkirati negdje u gradskom parku. Te dvije dvje figure, na nekakav betonski kloc, na kojeg bih gledao sa parkovske klupe i uzdisao za nekim davno prohujalim vremenima i hiljadama dragih ljudi kojih više nema.

Danas je eto ruše. Nestaje i Patrija, a s njom i uspomene. Možda se konačno i oslobodimo te prošlosti. Ja na primjer Meni bi to bilo pravo zdravo. Mada, napominjem, nema tu mitova! Moja prošlost su stvarni likovi čiji su životi i smrt prolazili kroz moje ruke, njihova dokumenta o identifikaciji, njihovi ćefini u koje smo ih umotavali na dženazama i razgovori sa njihovih najmanje 20 hiljada srodnika čije sam horror priče slušao godinama. I da, i u Patriji je neko kupovao i ramazanske iftare i bajramske hedije. Samo onako nekako starinski i čisto. Peškirić i safun da miriši, pa malo kocke i kahve Minas. Neuflekano ovim novim poganlukom i munafiklukom koje razara razum. Nejse… Ne podigoh ja tu svoju skulpturu. Nebitno! Mozda je i bolje tako. Ko zna uopće i gdje su te dvije figure iz hola prijedorske robne kuće Patrija. Onaj slonko i foka. I halalite ako griješim a mislim da su slonko i foka. Stari se. I njih je bilesi negdje zatrpalo. Možda je i bolje tako. Ne otkopavati ih. Ne dirati u stare rane. Na mjestu Patrije će se konačno uzdići novi kloc. Simbol nekog novog doba punog straha, nesigurnosti, neizvjesnosti , neimaštine…

Karakterističan za postsocijalističke tvorevine nespremne na neoliberalni beskrupulozni kapitalizam i sve ono što kao takav sa sobom nosi. Kloc za privilegirane kaste sa državnih i inih jasala. Nema rudničkih plata, nema Celpaka, Bosnamontaže. GIK-a Mrakovica, Autotransporta i tako dalje… Nema ništa. Ostaje pitanje, kakve se uspomene guraju u mozgove nekih novih klinaca i meni danas toliko nepoznatih ljudi, u mojem gradu, na mojoj Čaršiji, na kojoj sam postao stranac.