Autor: -Detektor.ba

U Sudu Bosne i Hercegovine bivši vojni policajac iz Ljubije ispričao je da je u ljeto 1992. bio očevidac maltretiranja i ubistava Prijedorčana koji su sa stadiona “Rudnik” odvezeni na lokalitet “Kipe”.

Svjedok S-2, koji je uz izmjenu lika i glasa svjedočio iz druge prostorije, kazao je da je kao vojni policajac bio na dežuri 27. jula 1992. na stadionu u Ljubiji.

“Kada sam dolazio čujem pjesmu ‘ko to kaže, ko to laže’. Vidim autobus Ikarus, hamonikaš i puno civila poredanih uz zid koji se nalazi kraj stadiona. Bilo je puno naše vojske, pojedini tuku ljude, puca se u vis, puca se onako, udaraju ljude puškama u leđa”, izjavio je S-2, istaknuvši da je vidio i nekoliko tijela.

Prema njegovim rječima, “Gligo” je udarao čovjeka nogom i onda mu pucao u čelo.

“Bio je tu Brzi, Švraka, Rade Bilbija i tih nepoznatih iz Interventne grupe iz Prijedora. Iz policije je bio Ranko Došenović”, rekao je S-2 i dodao da je poznao Milorada Obradovića zvanog Stiven, koji je “tukao koliko je mogao”.

Svjedok je prvo kazao da je vidio i Ranka Babića ispred stadiona, pa onda da ne zna da li ga je vidio, da bi odgovarajući na pitanja Sudskog vijeća odgovorio da misli da je bio, ali da je otišao sa stadiona.

Od komandira odjeljenja, svjedok je izjavio da je dobio zadatak da “ide u pratnju muslimana za Bihać”. Kako je posvjedočio, ušao je u autobus Ikarus u kojem su bili ljudi sa stadiona i tijela su bila pozadi. U pratnji autobusa, kako je kazao, bili su i drugi vojnici. Zaustavili su se na kapiji rudnika, kada je prema svjedoku, ušao Marinko Praštalo.

“Svi smo šutili. Dva automobila su nas prestigla i zaustavila se prije autobusa na lokalitetu Kipe. Ja sam kad su vojnici i vozač izašli ostao u autobusu. Potom neko kaže ‘hajmo dvojica, trojica’. Čujem repetiranje i pucnjavu”, opisao je S-2, govoreći da je sve trajalo dvadesetak minuta.

Svjedok je provirujući iz autobusa, kako tvrdi, vidio dvojicu vojnika kako mijenjaju okvirove i pucaju, a vjeruje da je to radio i Praštalo jer je bio ispred.

“Ja sam se prepao, umokrio sam se i uneredio. Niti mi se izlazi, niti mi se stoji tu – nikako da odlučim. Tada mi je bilo 19 godina. Shvatio sam da je namjera da se ti ljudi pobiju”, kazao je on.

Kada se odlučio da iziđe iz autobusa, svjedok je rekao da ga je zaskočio jedan civil koji je bio u autobusu i kojeg je Ljubo Knežević zvani Zemunac ubio, a on je ranjen.

“Nastala je pucnjava, stakla se lome. Ja vičem ‘ranjen sam’”, kazao je svjedok, dodavši da ga je Zoran Babić uzeo u naručje i stavio u golfa.

Svjedok je negirao da je ljut na Babića jer mu nakon rata nije pomogao da riješi status zbog ranjavanja.

Za naređivanje ubistva na lokalitetu rudnika Ljubija optuženi su Slobodan Taranjac, Milodrag Glušac, Ranko Babić i Ranko Došenović. Babić, Došenović i Marinko Praštalo su optuženi za sprovođenje civila na fudbalski stadion “Ljubija”, gdje su zlostavljani i mučeni, a neki ubijeni.

Tužilaštvo BiH tereti Taranjca, Glušca, Babića, Došenovića i Radeta Zekanovića da su naredili ili prešutno bili saglasni jer su uhapšeni civili, njih oko 110, bili zatvoreni u nehumanim uslovima u Domu Miska Glava, gdje su mučeni, udarani i podvrgnuti torturama.

Zajedno s njima optuženi su i Zdravko Panić, Trivo i Milan Vukić, kojima se na teret stavlja da su 27. jula iz Doma Miska Glava izveli 11 osoba i ubili ih na Hozića kamenu, te njihova tijela zakopali. Taranjac, Glušac, Babić i Došenović su optuženi da su prikrili taj zločin.

Taranjac je optužen kao predsjednik Kriznog štaba Ljubija i čelnik civilne vlasti, Glušac u svojstvu zamjenika komandanta Šestog ljubijskog bataljona 43. brigade VRS-a, Babić kao operativac, a Došenović kao pomoćnik komandanta za bezbjednost, a ostali kao pripadnici “Miskoglavske čete” te vojne i civilne policije.

Objašnjavajući šta je bila uloga Vojne policije, svjedok je kazao da su služili potrebama Drugog bataljona, čija je komanda bila u Kriznom štabu. On je lično angažovan kao policajac u junu 1992. na prijedlog komandanta Kriznog štaba Slobodana Taranjca.

Među vojnim policajcima, kako je pojasnio svjedok, bili su Ranko i Pero Đurić, Marinko Praštalo, Ranko Došenović, te Predrag i Nenad Vasiljević. Vojna policija je bila smještena na stadionu Rudara, naveo je S-2.

Prema njegovim riječima, stadion je bio sabirni centar, gdje su zbog sumnje da su naoružani ili pripadanici određene stranke dovođeni muslimani i Hrvati, koji su dalje odvoženi za logore Trnopolje ili Keraterm.

Suđenje se nastavlja 10. jula.