Da bi tokom zime, kada snijeg zavije puteve u Potkozarju, Aleksandra Ritan, učenica prvog razreda, iz sela Košća stigla do škole u Međuvođu, njen otac Mladen konjem pravi prtinu i probija se kroz duboke smetove.
Zajedno s Aleksandrom, dok vjetar fijuče i raznosi snježne pahuljice preko brda i dolina, u školu udaljenu sedam kilometara pješači još šestoro djevojčica i dječaka iz ovog udaljenog i često zavijanog kraja ispod Kozare, odakle su mnogi otišli tragajući za boljim životom.
Porodica Ritan
Mladenova kćerka Aleksandra priča da se prtinom satima probija do škole, povremeno poveze na grtalici, a onda pješke, korak po korak do škole.
– Ponekad sjednemo na grtalicu. Više puta kobila se uplašila divljači i potrčala, a mi smo svi pali s grtalice u snijeg. Neko se smijao, neko plakao, a tata je galamio na kobilu i trčao za njom po dubokom snijegu – priča, pomalo sramežljivo, mala Aleksandra, koja je u svoju đačku knjižicu ubilježila prvo polugodište i mnogo petica.
Zato je radosno dočekala nastavak školske godine.
Cijelo selo na prelu u Košći
-Kada nema snijega onda me tata vozi autom u školu i dolazi po mene. Tada je mnogo lakše i ljepše nego zimi, kao sada kada sve zamete snijeg do prozora – objašnjava Aleksandra Ritan.
U Košći su većinom ostali starci koji se zimi sastaju pored tople peći i pripovijedaju kako je nekada ovdje bilo, kako se živjelo, radilo, drugovalo i u noćima, uz petrolejku lampu razgovaralo do kasno naveče.
Momci su pjevali, prisjeća se starina Milenko Bakić, djevojke kuvale vino i rakiju dok su vani, na mjesečini, zavijale divlje zvijeri.
– Žalosni smo što su naši sinovi i kćerke otišli u svijet. Sada pričamo o davnim vremenima i čekamo njihove pozive, promećući tako dan za danom, godinu za godinom. Ipak, najveći problem su loši putevi koje su pokvarile bujice vode s planine, a odavno ih niko nije popravljao – vele Milenko Bakić, Mile Karan, Dragutin Bakić, Drena Kondić, Dragan Burazor…
Sastali su se u kući Irene i Mladena Ritana, najmlađeg bračnog para u selu, koji svojim primjerom budi optimizam, vjeru u novi život zaboravljenog sela na obroncima slavne planine.
Mladen Ritan
Oni su ovdje iz Mlječanice doselili prije nekoliko godina i sa djecom namjeravaju ostati da žive u Košći. Njihova djeca, kćerka Aleksandra i sin Aleksandar (4), vole svoje selo u inat teškoćama.
Zabavljaju ih koze, ovce, prasad u štali, pilići i ostala živina. Vole stoku koju zimi njeguju u ušuškanoj štalici, a ljeti čuvaju na proplancima, koji već u rano proljeće bujno zazelene i okite se raznobojnim cvjetovima.