Jeza Tomašice lebdi iznad naših glava, a to zlo nije imaginarno ni nevidljivo. Geneologija zla iz Kaina prerasta u politički sistem, infrastrukturu, medije i ide do vlastitog kuma, ili komšije koji je svojom žudnjom da ubije, opečatio vlastitu kainovštinu. Ubistvom svog brata, ubica neće dobiti više prostora za sebe, naprotiv.
Imamska porodica Redžić godinama služi Čaršijskoj džamiji i Bošnjacima Prijedora. U tom gradu rođene su njihove kćeri, gdje i danas žive i školuju se. Omer-ef. Redžić član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, a njegova zbirka poezija „Gravitacije“ privukla je pažnju kulturne javnosti i višestruko je nagrađivana. Bilo je teških trenutaka, kada su Redžići željeli otići iz Prijedora. O tome govori supruga Edina:
Bilo je trenutaka kad ste željeli otići iz Prijedora?
– Itekako je bilo. Bilo je jedno vrijeme kada smo željeli otići vani, bilo nam je dosta svega. Nije bilo pravde koju čovjek očekuje da će doći. Jednostavno sam stala i rekla: ne želim više ovdje da živim! Mrzila sam riječ Njemačka i pomisao da odemo zvučala je grozno. I hoćemo, nećemo, idemo, i na kraju ja sam onda shvatila da ne mogu. Od pomisli na odlazak, ja sam počela da plačem.
Samo se sjetim ove slike džamije, onog momenta kad sam došla ovamo, kad sam rodila svoju djecu. Svi oni lijepi trenuci, naravno, kojih je bilo uvijek više nego ovih ružnih. Nekako nismo mogli. Odustali smo od toga. Ja znam da u ovoj zemlji ima svega i da je ovo zemlja, hajmo reći, ko neka džungla bez nekog zakona. Al’ ti naučiš nekako da živiš tu. Prihvatiš to i ideš dalje.
Volim taj neki rahatluk, ono kad kažeš Bosna, to osjećam, unatoč svemu što se dešavalo. I djevojčice su se nekako izgradile tu i one su imale nekih momenata u školi, svašta nešto. Ali, ojačale su i to mi je super. I tek onda, kad se to sve sleglo, onda sam jedno vrijeme mislila: hajde, može u Federaciju. Držalo me to nekoliko godina. Hoću Federaciju, jer sam jednostavno željela da djeca budu stalno etiketirana. Bilo je naporno da uvijek paze šta će reći, da u školi uče drugačije nego naša djeca u Federaciji.
I onda smo jedanput prekinuli to i sami sebi rekli: pa nećemo mi nigdje ići. Nama je ovdje definitivno najljepše. Ovo je naša kuća, naša domovina. Ovo je naš komad zemlje. Većina ljudi iz Federacije, nažalost, zna reći: to tamo ili kako je vama dole. Meni je to uvijek išlo na živce kad kažu: dole ili vi tamo. Mi nismo tamo, mi smo u svojoj zemlji. Samo smo u drugom entitetu. Ovdje sam rodila svoju djecu, Omer je tu već dvadeset godina, ja šesnaest.
Omer-ef. Redžić kaže da ga je imamski angažman u Prijedoru duhovno izgradio i odredio njegov identitet. Vjeruje da samo tamo gdje čovjek može biti ugrožen, on tu zapravo može i da raste:
– Važno je reći da sam jako zadovoljan čovjek, stanovnik jednog prelijepog grada, stanovnik jedne prelijepe zemlje. Šta čovjeku više u životu treba, osim njegovog vlastitog neba i sigurnog tla pod nogama? To je ono što ja mislim. Uvijek se vodim filozofijom da tamo gdje postoji otpor bilo kakve vrste, postoji i mogućnost da se raste.
Recimo, da sam radio bilo gdje u fleksibilnijem dijelu Islamske zajednice, možda ne bih na ovakav način isprofilisao sebe ili eventualno izgradio taj svoj identitet o kojem pričamo. Međutim, tamo gdje postoji rizik ili prostor gdje možeš ugroziti sebe, tu, dakako, postoji i ona mala prilika da se izgradiš, odnosno da napreduješ, da rasteš i da se na neki način izdigneš iz svega toga.
Nekada se, naravno, u tome uspije, nekada ne uspije, ali u konačnici, mislim da su to prilike u kojima čovjek na neki način svoju vlastitost posmatra sa drugačijim pristupom.
Bilo je teških perioda i tokom školovanja djece. Edina pamti i situacije u kojima je morala štititi svoje kćeri:
– U petom razredu je bilo tih nacionalnih tenzija, pa sam morala da reagujem, jer znam da to niko neće uraditi za mene. Znala sam da niko za mene neće izvojevati pravdu. Tada nastupam i branim svoje dijete, koje nije krivo ni dužno. Postavila sam granice i od tada nemamo problema.
Jednostavno, to se prihvati, možda me zbog toga neko ne podnosi ili ne voli, ali na kraju nas definitivno moraju poštovati. I to je to. Idemo dalje. Neke stvari te zabole ovdje, ali ja sam nekako zavoljela ovaj grad. To meni niko ne vjeruje od mojih u Federaciji. Prijedor jednostavno zavoliš. I sada, godinama nakon razmišljanja o odlasku, ja se uopšte nisam pokajala jer smo ostali. Baš naprotiv. Meni je tek sad, hvala Allahu, lijepo.
Djeca su veća i one su nekako ojačale. Znaju. Uvijek ih učim da se može dogoditi da neki dječak nešto kaže, jer nisu svi isti, ali da se ne možemo uvijek na to vraćati i da idemo dalje. Ljudi će uvijek će griješiti. I djeca, isto tako. Nekada nešto kažu da te uvrijede, a možda ne misle tako.
Sara je starija kći Omer-efendije i Edine. Rođena je u Prijedoru, a kaže kako taj grad za nju znači sve. Na klaviru je odsvirala „Turski marš“.
– Ja sam završila deveti razred Osnovne škole “Desanka Maksimović”. Upisala sam pjevanje u muzičkoj školi zato što jednostavno od malena volim muziku, pogotovo pjevanje. Volim i svirati, ali pjevanje baš osjećam dušom, a sviranje više volim kao hobi. Za pjevanje mislim da će to biti moja budućnost, da ću biti uspješna, ako Bog da.
Lijepo je i ponosno biti kćerka prijedorskog imama. Zato što je moj babo mnogim ljudima veliki čovjek, koji je pomogao u mnogo situacija, što brojnim ljudima znači. Posebno mojoj porodici, mojoj mami i sestri.
Prijedor mi znači sve, zato što su tu moji prijatelji. Ovdje sam se rodila, ovdje je moja sreća. Kada sam saznala da bismo se mogli odseliti, bila sam tužna. Prijedor je za mene nešto veliko, ne mogu to opisati riječima.
Efendija Redžić je član Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Smatra da je život u Prijedoru oblikovao i njegov umjetnički izraz, jer je Prijedor prepun „literarne sreće“:
– Književnost je prije svega moj bijeg od ove stvarnosti, ali i neki prostor u kojem zaista čovjek može sebe dodatno izgraditi u smislu razmišljanja, analitike, posmatranja stvari iz nekih drugih uglova. Sve to književnost može ponuditi.
Ona se nikako i ne može odvojiti od moje misijske uloge ovdje, jer ona je na neki način i plod tih svih mojih razgovora, komunikacija sa ljudima koji su prošli svoje vlastite traume. Taj paradoks umjetnosti je najveći u tome što ona nastaje na zgarištima ljudskih sudbina. Prijedor je, nažalost, prepun te, uslovno kazano, literarne sreće. Jer je prepun trauma, zgarišta i individualnih životnih priča koje, vjerujem, ni najbolji scenarist ne može smisliti ili napisati. One se samo mogu dogoditi, nažalost.
Tako da, književnost je na neki način plod i moje komunikacije s džematlijama i ona ne može se odvojiti od moje svakodnevnice. Čitajući kontekst nastajanja Tomašice, Trnopolja, Omarske i svih tih trauma koje je ovaj narod doživio, ne mogu da ne povežem to s prvim zločinom o kojem govore Kur'an i Biblija, koji je Kain počinio prema svome vlastitom bratu.
Kur’an nas uči da Abel možda neće sačuvati vlastiti život svojom dobrotom, ali hoće utrti put shvatanju kakav čovjek nikada ne smije postati. Svaki potonji zločin pripada Kainu, a mi tu kajinovštinu ne možemo odvojiti od maltretiranja i ubistava u Prijedoru. Jeza Tomašice lebdi iznad nas, a ta geneologija zla uvijek je identična. Zlo je na neki način uvijek prisutno. Nije imaginarno ni nevidljivo, već ta geneologija zla ovdje iz Kaina prerasta politički sistem, infrastrukturu, medije i ide do vlastitog kuma ili komšije koji je svojom žudnjom da ubije, opečatio vlastitu kainovštinu.
Kain, bez obzira što je ubio svoga brata, nije dobio prostor više za sebe, nego je njega bilo manje. E, to je trebala biti poruka u nekom poetskom smislu za sve one koji misle da će ubistvo drugoga, zapravo napraviti prostor više. Ne, tako će umanjiti svoj prostor – govori Redžić.
Specijalni program povodom obilježavanja godišnjice masovnih zločina s elementima genocida u Prijedoru, Radio BIR započinje emitovanjem reportaže o imamskoj porodici Redžić. Serijal donosi priče o uspješnim Prijedorčanima, koji žive i rade u tom gradu, ali i herojima i društvenim aktivistima poput Nusrete Sivac, čija međunarodno prepoznata i cijenjena borba nadilazi njeno potresno iskustvo.
Preporod
