Jedan moj rođak kaže da ne može hodati po Prijedoru, jer mu prilaze ljudi koji se ponašaju kao da je otišao na godišnji odmor, pa se samo malo duže zadržao.
Adnan Ramadanović unuk je Rame Ramadanovića, kojeg se sjećaju najstariji Prijedorčani. Kao i druge bošnjačke porodice iz Prijedora, i Ramadanoviće je zadesila prijedorska tragedija.
Adnan je rođen u Zagrebu, ali je djetinjstvo i ljeta provodio u Prijedoru. U taj grad iznova se vraća, iako Ramadanovići odavno više ne žive u njemu. Danas je uspješan privrednik i član Medžlisa Islamske zajednice u Zagrebu.
– Moj djed Ramo Ramadanović bio je poseban čovjek. Razvio je posao i prijateljske odnose sa svima. Bio je omiljen u gradu, jako poznat i jednostavno je pomagao svakome. Moj otac je, zapravo, najstariji Ramin sin. Otišao je studirati u Zagreb, tamo se oženio i ostao živjeti. Međutim, od najranijih dana bio je snažno vezan za Prijedor. Gotovo svakog vikenda dolazili smo ovdje. U subotu ujutro ustao bi, popio kafu i rekao: „Ko hoće sa mnom u Prijedor, neka ulazi u auto.“ Sjedne i krene. Tako smo skoro svaki vikend dolazili sve do rata, kada je to naglo prestalo.
Kasnije je otac i dalje bio jako vezan za Prijedor. Zaista je volio ovaj grad i tu ljubav prenio je i na mene, pa i danas dolazim kad god mogu. Nekada je ovdje bilo lijepo. Cijela porodica bila je na okupu, grad je bio pun ljudi. Bilo je zaista posebno. Naša porodica bavila se slastičarskim zanatom, proizvodnjom kolača, boze i drugih proizvoda. Dolazio sam često i na poseban način se povezao s ovim gradom. Prijedor je bio blizu. Danas nam je iz Zagreba trebalo sat i 45 minuta. Moj otac je uvijek govorio: Ja nisam otišao u Hrvatsku, ja sam otišao u Zagreb – prisjeća se.
Adnanov otac Hajro bio je među istaknutijim vakifima Čaršijske džamije u Prijedoru, a on danas ponosno slijedi njegov put.
– Kao dijete sam s rahmetli didom Ramom dolazio na bajrame u ovu džamiju. To je bila naša džamija i moj prvi susret s džamijom bio je upravo u Čaršijskoj džamiji. Ispunjava me ponos što je moj otac tu ljubav uspio prenijeti i na mene, jer je ova džamija uvijek bila simbol ovog grada i to mora ostati. Dok god se budemo sjećali ljudi koji su ovdje živjeli, oni će biti prisutni u našim srcima i mislima. Moramo tako živjeti i ne smijemo zaboraviti svoje korijene.
Danas od moje porodice ovdje gotovo niko ne dolazi, ili dolaze veoma rijetko. Neki nisu bili ni deset godina, jer su sve to teško preživjeli. Jedan moj rođak kaže da ne može hodati po Prijedoru, jer mu prilaze ljudi koji se ponašaju kao da je otišao na godišnji odmor, pa se samo malo duže zadržao. Svi ljudi koji su otišli u svijet ostali su, na neki način, „u zraku“. Žive cijeli život u nekom vakuumu, a taj osjećaj prenijeli su i na svoju djecu. Teško mi je to objasniti, ali mislim da ovdje treba doći, prošetati ulicama svog grada i, da tako kažem, susresti se sa svojim demonima. Drugačije ne može – ističe.
Adnan kaže da javnost u Hrvatskoj danas mnogo više zna o zločinima počinjenim u Prijedoru i da je tome posebno doprinijelo obilježavanje Dana bijelih traka.
– Prijedor mi danas izgleda sasvim drugačije. Ni blizu onakav kakav je nekada bio ili kakav bi trebao biti. Mnogo je hladniji. To više nije grad kakvim smo ga nekada doživljavali. Do prije nekoliko godina u Hrvatskoj se malo znalo o zločinima u Prijedoru, ali posljednjih godina to se sve više obilježava, posebno Dan bijelih traka. To je započeo pokojni gradonačelnik Milan Bandić, a nastavilo se i s današnjim gradonačelnikom. Obilježavanje se održava na glavnom zagrebačkom trgu, a i mediji tome posvećuju sve više pažnje. Dobro je da se o tome govori i radi, da se čuva sjećanje kako se takvo zlo više nikada ne bi ponovilo – ističe naš sagovornik.
Smatra da bi svi Prijedorčani, bez obzira na to gdje danas žive, trebali barem jednom godišnje posjetiti svoj rodni grad.
– Ne bismo smjeli zaboraviti odakle smo. Trebalo bi doći barem jednom godišnje, makar na nekoliko dana, da se prisjetiš, da oživiš uspomene i osjećanja i da ne zaboraviš svoj rodni grad. Mi smo bili velika porodica, ali danas više niko ne živi u Prijedoru. Ljudi koji su u međuvremenu došli i danas čine ovaj grad nisu imali od koga naučiti kako je Prijedor nekada živio i kako bi trebao izgledati. To se vidi na svakom koraku.
Svaki put kada u grad uđem iz pravca Zagreba, odmah se sjetim kako je Prijedor izgledao kada smo nekada dolazili. Vidim kako izgleda danas i koliko je nekada bilo više topline. Teško je to opisati riječima. Dolazim otprilike jednom u dva ili tri mjeseca, kad god mogu. Mi koji živimo vani moramo dolaziti i truditi se da budemo što više prisutni i uključeni. Treba pokušati mijenjati stvari, jer bez jake Bosne i Hercegovine nema ni nas koji živimo izvan nje. Ne smiješ zaboraviti odakle si i ko si. Ako to zaboraviš, izgubio si sve – zaključio je Ramadanović.
Preporod
