Obraćam vam se u ime inicijative Jer me se tiče koja je organizator Dana bijelih traka u Prijedoru.
Dan bijelih traka je nastao kao protest zbog policijske zabrane da se na ovom trgu komemorira smrt 266 prijedorskih žena i djevojčica. Tog maja 2012.godine aktivista za ljudska prava Emir Hodžić stajao je ovdje sam sa bijelom trakom na ruci. Iduće godine na obilježavanju Dana bijelih traka ovaj trg je bio prepun ljudi sa bijelim trakama na rukama.
I danas smo tu da se podsjetimo na 31.maj 1992.godine kada je Krizni štab opštine Prijedor primorao nesrpsko stanovništvo da svoje kuće i stanove označe bijelim zastavama, a ukoliko se kreću gradom da moraju nositi bijelu traku oko ruke. Označavanje ljudi je bilo efikasno, do kraja rata skoro cjelokupno nesrpsko stanovništvo Prijedora je protjerano a 3176 civila je ubijeno ili nestalo. Sve relevantne činjenice o bijelim trakama utvrđene su u sudskim procesima za ratne zločine, od prve presude u Hagu protiv Duška Tadića pa do završnih presuda Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću.
Tri decenije nakon rata različite interpretacije istorije koriste se za podjelu među ljudima. Današnji političari, nacionalni i vjerski prvaci, jednako su posvećeni razdvajanju naroda kao i oni koji su to činili u ratu. Ove godine su otišli još i korak dalje, neki su se usudili da otvoreno govore o ratu kao da nam nesreće i žrtva nije bilo dovoljno u devedesetim.
Obilježavanjem Dana bijelih traka želimo da pokažemo da može i drugačije i da su ljudi koji žive na ovim prostorima za mir i međusobno poštovanje i razumijevanje. Da zajedno možemo da se sjećamo svih nedužnih žrtava i da prihvatimo da su sve žrtve rata naše zajedničke žrtve bez obzira iz kojeg identiteta potiču. U Prijedoru smo izdvojili 102 djece, zato što je njihova smrt bila nevidljiva u ovom gradu. U Sarajevu bi se na Dan bijelih traka trebale pomenuti nevidljive žrtve u tom gradu, svi oni nedužni ljudi pobijeni na Kazanima. U Banja Luci bi se trebali sjetiti logoraša Manjače, u Bugojnu onih nedužno pobijenih Hrvata za čijim se tijelima još traga. I tako redom, gdje god da se obilježava taj dan. To je suština Dana bijelih traka, da se sjećamo žrtava koje vlasti u toj lokalnoj zajednici ne žele pamtiti.
Kao što danas svjedočite, žrtava se možemo sjećati bez ispraznih govora političara, bez istaknutih nacionalnih, vjerskih ili političkih simbola. Imena ubijene djece ispisana su na bijelim trakama na mostu odakle smo krenuli, taj most simbolički spaja onaj stari, srušeni Prijedor i ovaj kojim se danas krećemo. Imena djece pronijeli smo na bijelim trakama na bijelim ružama koje su poredane u simboličan krug na ovom trgu. Taj krug predstavlja spomenik u nastajanju. Sa razglasa slušamo imena ubijene djece, vraćamo im barem na trenutak identitet i prisutnost u njihovom gradu.
Pozivali smo sa ovog mjesta gradonačelnika Prijedora na ljudskost, podsjećali na nepravdu koju čini roditeljima ubijene djece, ali se on kukavički ponio i odbio bilo kakav razgovor na temu spomenika. Mi smo od početka stali uz inicijativu roditelja ubijene djece, izgradnju spomenika postavili smo za naš primarni cilj sve dok se ne ostvari. Nećemo se umoriti u našoj borbi i opravdanom zahtjevu da ubijena djeca u njihovom gradu dobiju trajno obilježje.
Znamo svi, i oni koji su na funkcijama i mi koji stojimo ovdje da će se taj trenutak desiti, da će spomenik jednom biti podignut. Velika je stvar i možemo to smatrati uspjehom Dana bijelih traka, da se do danas niti jedan Prijedorčanin nije javno usprotivio podizanju takvog spomenika.
Pozivamo sa ovog mjesta gradonačelnika Prijedora i predsjednika Skupštine grada, da dok su još u prilici i imaju mandate, stave u proceduru i odobre izgradnju spomenika za 102 ubijene prijedorske djece. Prijedor sa tim spomenikom ne bi više bio isti, bio bi bolji i nosio bi mnogo manje tereta ratnih zločina i etničke diskriminacije koja je vidljiva nad dijelom njegovih stanovnika.
Mi iz inicijative Jer me se tiče osuđujemo svaki pokušaj da se zloupotrebe bijele trake. A bilo je takvih pokušaja i nasrtaja na raznim mjestima. Ograđujemo se od svih okupljanja iza kojih stoje desničarske grupe, političke stranke ili političari. Pozivamo sve one koji se žele pridružiti obilježavanju Dana bijelih traka da ne prisustvujete okupljanjima na kojima se ističu nacionalni, vjerski ili politički simboli i na kojima se odašilju poruke mržnje.
Mi smo Dan bijelih traka upravo i učinili jednom od najpoznatijih komemoracija u zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije jer nismo dopustili nacionalistima, političarima i ekstremistima da ih preuzmu. Obilježavamo ga u nadi da će i na drugim mjestima ljudi na taj način početi komemorirati svoje žrtve i obilježavati tragične događaje iz rata.
Na kraju, ne možemo a da sa ovog mjesta ponovo ne dignemo glas protiv ubijanja palestinske djece u Gazi. Uradili smo to i prošle godine pa iako znamo da ih naš glas i vapaj neće zaustaviti, neka se zna da odavde u Prijedoru, danas suosjećamo sa žrtvama i osuđujemo zločince. Nepojmljivo je da nakon svih lekcija koje smo trebali i morali naučiti nakon Drugog svjetskog rata, nakon Holokausta, Jasenovca, nakon devedesetih, nakon djece ubijene i ovdje u Prijedoru, danas bespomoćno gledamo kako palestinska djeca umiru od gladi a vojna mašinerija jedne od najmoćnijih vojski na svijetu ih svakodnevno ubija i sakati. Odavde upućujemo poziv da se djeca prestanu ubijati i u Ukrajini, Sudanu, Jemenu i svim drugim mjestima gdje izbijaju sukobi u kojima nema milosti za djecu.
U ime inicijative Jer me se tiče zahvaljujemo se svima koji su danas došli da sa nama obilježe Dan bijelih traka, naročito se zahvaljujemo onima koji su došli iz udaljenih mjesta.
Za jednakost i pravo svih žrtava na dostojanstvo i sjećanje!
Svi zajedno protiv imperijalizma, svako protiv svog nacionalizma!
