Asmir Pađen se vratio kući

Nakon uspješno obavljenog hirurškog zahtjeva, kadaverične transplantacije bubrega obavljenog u glavnom gradu Republike Turske, Ankari, Asmir Pađen se vratio svojoj kući. Obradovani viješću da je stigao posjetili smo ga u njegovoj kući u Hambarinama.

Na vratima nas je dočekala njegova supruga, sada potpuno drugačijeg raspoloženja. Radosna zbog Asmirovog povratka uvela nas je u njegovu sobu. Iako je za Asmira jako riskantan svaki kontakt s ljudima, ipak nas je s radošću primio.

Još uvjek umoran od puta Asmir nam s oduševljenjem započinje priču o svom putu i boravku u Turskoj. Bio je, kako kaže, pun predrasuda o toj zemlji iz koje se vratio potpuno drugačijeg viđenja.

„Sve im je na svom mjestu. Prevoz po Ankari i sigurnost pješaka su savršeni. Svakome je određena i označena njegova staza i na gotovo na svakih deset metara je klupa s kantom za smeće. Sve je tako sređeno. Zgrade u Ankari su posebna priča, a o bolnici, njenoj čistoći i samom objektu, uređenosti, bih mogao danima da govorim“, priča nam Asmir.

Asmir je u Tursku otputovao 4.oktobra i odmah smješten u bolnicu „Güven Hastanesi“. Već sutradan je kaže obavio razgovor s doktorom i upućen na pretrage i vađenje nalaza.

„Sam smještaj, osoblje i sva bolnica su nevjerovatni tako da sam se osjećao kao u odmaralištu ili kakvom hotelu a ne u bolnici u kojoj vam svako malo u sobu ulazi nevjerovatno ljubazno osoblje, nešto vam nosi i pita da ne fali šta“ govori nam Asmir i dodaje da su toliko bili obradovani da imaju Bosance te da je nevjerovatno koliko vole Bosnu.

„Doktor nam je rekao da je bio oduševljen raspoloženjem mene i moje sestre Mesude Trnjanin koja je kao donor bubrega doputovala iz daleke Amerike i kaže da mu je to bia olakšica jer većina dolazi zabrinuta“, priča nam Asmir.

U bolnici ga je posjetio savjetnik ambasadora Bosne i Hercegovine u Turskoj Alija Muminović koji je nekad kao mladić ramazansku praksu kao softa sarajevske medrese obavljao upravo u Brezičanima kod Prijedora odakle je Mesuda, Asmirova sestra i donor.

Evocirali su uspomene na te predratne dane no Asmir kaže da je jedva dočekao priliku da se nekom predstavniku bh vlasti onako pravo krajiški istrese i odži lekciju prepun razočarenja u bh vlast.

Asmir je borac 17.Viteške krajiške brigade i cijeli rat je proveo na linijama gdje su mu i nastradali bubrezi, oštećeni za vrijeme njegovog boravka u JNA tokom kojeg je Asmiru hirurškim rezom morao biti odstranjen kamenac iz lijevog bubrega. Na njegovo zdravlje dodatno je utjecala gorčina povratničkog ambijenta te vrijeme koje ga je gazilo ne pitajući za teret težačkog života i poljoprivrede kojoj se povratkom na rodnu grudu vratio. Jer od nečeg se živjeti mora.

Asmir se oprostio s osobljem i bolnicom u petak 16.oktobra te krenuo kući.

„Osoblje se bilo već naviklo na mene i moju dragu i veselu sestru Mesudu i svi su bili tužni zbog rastanka. Ja sam u šali dobacio doktoru da narednih mjeseci mora barem za 20% da im poveća platu, a sestri ekspertu za najbezbolnije vađenje krvi i do 50% na što su se grohotom nasmijali“ govori nam Asmir te dodaje kako je Turska danas primjer napretka i uredjenosti.

Asmir nam priča i o teškom terorističkom napadu koji se dogodio na svega nekoliko stotina metara od bolnice prilikom kojeg je poginulo preko stotinu ljudi.

„Prvo sam mislio da je potres a onda sam upalio TV. Vidio sam haos a u tom trenutku nam je u sobu ušao i naš prevodilac Makedonac te nam na jedvite jade objasnio šta se desilo. Slabo je govorio bosanski ali zahvaljujući engleskom jeziku koji perfektno priča Mesuda, super smo se snalazili.“

Asmir je još iscrpljen od puta. Kaže da mu je najteže bilo doći iz Sarajeva do Prijedora.

„Nije ni čudo što su nas zaboravili kad smo im ovako daleko“ kaže Asmir.

Narednih šest mjeseci bit će izložen terapijama koji se sastoje od koktela medikamenata, uglavnom različitih tableta koje uz nadzor svoje supruge pije redovno.

„Kasnije ću samo piti tablete koje jačaju imunitet i to dok sam živ, a sad se moram bojati kontakta s ljudima jer mi je doktor rekao da bi me virus gripe sredio“ dodaje Asmir.

I mi smo u sobi svo vrijeme boravili pod zaštitnim maskama.

Asmir kaže da nema riječi kojima bi se zahvalio svima koji su uzeli učešća u nevjerovatno brzoj i uspješno okončanoj akciji kojom je spašen njegov život. Posebno ističe Damira Habibovića, svog Hambarištanina koji nije štedio ni vrijeme, ni trud, ni novac .

„Svima ću do kraja svog života biti zahvalan, a posebno Damiru“ ističe Asmir. Svo vrijeme našeg boravka kod Asmira u sobu je ulazio njegov najmlađi sin čija nas je radost zbog babinog povratka kući naprosto ganula.

Asmir kaže da neće morati u Ankaru na kontrolu i pokazuje nam precizan rez za kojeg se neće uskoro ni znati. Čuvat će se, kaže, svojoj supruzi i djeci i prijateljima koje jedva čeka da vidi i da im se zahvali na dobročinstvu.

„Dobar je naš narod i u muci smo najbolji, pa se nadati da će i Bog sve da nas zbog toga čuva i da će nam biti bolje u budućnosti.“

Ovom Asmirovom rečenicom smo i završili posjetu kod njega. Ostavili smo ga sretnog i zadovoljnog u njegovoj sobi u njemu beskrajno dragim Hambarinama i sami zadovoljni što smo makar obavještavajući o ovom slučaju koliko toliko doprinijeli ovoj beskrajno humanoj i uspješnoj akciji.

Tekst i foto MojPrijedor.com