Društvo, Život

BH DANI: Dokle ću ja to više biti povratnik, majka mu stara?!

Sudbin Musić

Dan bijelih traka: Sudbin Musić – S.O.S. iz Prijedora

Dokle ću ja to više biti povratnik, majka mu stara?!

Sudbin Musić

Sudbin Musić

Prenosimo vam kompletan razgovor sa nasim Sudbinom Musicem koji je objavljen za BH magazin BH DANI..

Bio je dijete kada je odveden u logor u Trnopolje, a prije toga je svjedočio monstruoznim ubistvima najbližih članova svoje porodice. Pa ipak među prvima se vratio u rodni grad, Prijedor, u kojem se danas osjeća kao azilant. Malo je aktivnosti u ovom gradu u koje Sudbin nije uključen kako bi pomogao povratnicima i malobrojnoj bošnjačkoj populaciji, koja je po popisu iz 1991. činila ubjedljivu većinu. To je borba koja ga, kaže, iscrpljuje i ne zna do kada će izdržati jer se problemi ne rješavaju već gomilaju. Povodom Dana bijelih traka, kada se bar na trenutak i ostatak BiH prisjeti strahota koje su preživjeli nesrbi u ovom kraju, Sudbin za Dane govori o teškom položaju povratnika o kojima niko ne brine

DANI: Prošle godine prijedorske vlasti pravile su problem oko obilježavanja Dana bijelih traka. Ove godine opet isti problem?

MUSIĆ: Nije baš isto, malo je promijenjeno. Ja to sve nekako čudno doživljavam, s jedne strane taj naš aktivizam, a s druge ponašanje lokalnih vlasti i posebno međunarodne zajednice spram lokalne vlasti u Prijedoru koja je i prošle godine u jeku neke najgore situacije po nas ovdje, lokalnom načelniku dodijelila nekakvu nagradu za ljudska prava ili šta već.
Onda posmatram i nas i ove bijele trake i sve više strahujem da je sve ovo polako izgubilo smisao iz prostog razloga što je sav ovaj naš aktivizam trebala pratiti nekakva politička borba. Priznali mi to ili ne, ipak se mnoge stvari rješavaju u skupštini opštine i parlamentima na entitetskim i državnom nivou. Ono što je evidentno je da ljudi u Prijedoru, koji pripada Krajini, za koju postoji nekakva izreka koja glasi: “Krajina se ne da milovati”, ne žele pasti u nekakvu zamku viktimizacije.

Posjeta bivsem logoru Trnopolje 2012-te godine

Posjeta bivsem logoru Trnopolje 2012-te godine

 

Osjećamo se poniženim i uvrijeđenim, ali mi jasno i glasno skrećemo pažnju na sebe. Da li je to iz razloga što smo se u ovako velikom broju vratili ovdje? Da li je razlog i ponašanje srpskog stanovništva koje poprilično pasivno gleda na nas? Mi nemamo nekih većih problema, kakvih imaju povratnici u nekim drugim zajednicama, odnosno aktivisti u nekim drugim lokalnim zajednicama na području manjeg bh. entiteta. Ta pozicija Prijedora koji je negdje pod Zagrebom više nego Sarajevom, ta udaljenost od Sarajeva, kako ’92. godine tako i danas, itekako je jedan veliki problem i osjećamo da se situacija iz sarajevske perspektive koja je, po meni, tako visoko da je blizu ptičije, ne shvata na pravi način.
DANI: Da li uopšte Vi, kao povratnici, imate ikakvu podršku ili pomoć iz Sarajeva?

MUSIĆ: Bio sam aktivan u svim sferama društvenog života, trudio se, a trudim se i dalje, iako sam na ivici snage, da jednostavno zadržim ovo svoje mjesto, odnosno moje mjesto koje sam našao nakon povratka na svoju rodnu grudu, a živim ovdje već trinaest godina nakon rata. Znate, ovdje je davno bilo herojstvo šetati Prijedorom. Mi koji stalno tu živimo smo u nekakvoj drugoj, trećoj fazi, ne znam kako da vam je nazovem, jer mi smo se prvi vratili, a ono čega se ja plašim jeste da ćemo prvi i otići odavde. Jer trinaest godina iscrpljivanja, pokušaja da se ostane na “svom”, zaista je iscrpljujuće. Pogotovo ako vi, pritom, ne osjećate nikakvu potporu, nikakvu podršku.

U prilog ovim mojim tvrdnjama govori i to što je svaki nišan podignut svakoj identifikovanoj žrtvi genocida s područja Prijedora kupila sama porodica. Da vam ne govorim o fatalnoj greški vlasti Federacije koje su, recimo, i mojoj majci pri povratku u Prijedor 2000. godine, ukinule status civilne žrtve rata, prepustivši je na milost i nemilost vlastima RS-a da bi evo sad, nakon toliko godina, neko iz Federacije priznao grešku. Još ne znam hoće li moja mama dobiti natrag taj status koji je nama, u tim trenucima, bio jako značajan jer nismo imali nikakva druga primanja, nisu nas zapošljavali… Mi smo jednostavno bili godinama na ivici egzistencije. I sad je ta situacija slična i nju, svakako, krije taj prelijepi ambijent tih najljepših pustinja na svijetu, tih povratničkih zajednica u okolini Prijedora… Te prelijepe fasade i kuće za koje važi formula: što ljepša – to praznija. To su kuće ljudi koji žive vani. Ti neki tamo i mi koji smo ovdje, koji smo nekako pasivizirani, ne znam koji bi termin upotrijebio, nas koji ne glasamo, koji uglavnom “lajkamo” i vrištimo na na svaku nekakvu fotografiju nas ovdje, a pritom, iz godine u godinu, situacija ove male grupe koja živi ovdje sve dramatičnija.

Simbol te posljednje faze etničkog čišćenja, kako bih ja nazvao ovu situaciju u kojoj se nalazimo, je to jedno jedino dijete upisano u prvi razred u osnovnoj školi u mom Čarakovu. Kad je moj brat, koji je ’76. godište upisao prvi razred, imali smo dva odjeljenja prvačića. Negdje 2005. imali smo deset prvačića. Broj rapidno pada, stari ljudi su se vratili ali oni polako, je li priroda čini svoje, sele na drugi svijet. Dosta njih, u većini slučajeva, i ne dobije šansu da, ako ništa zbog neke satisfakcije, pronađe kosti svojih najmilijih. Recimo, u mom Čarakovu je neko u nekoliko sati ubio 413 ljudi, među njima je bilo i žena i djece.

DANI: Da li povratnici, recimo, imaju mjesta u javnoj službi?

MUSIĆ: Ono što je evidentno je da ne postoji lokalna zajednica u BiH. Ovo govorim kao patriota i kao neko ko sasvim i u potpunosti razumije situaciju Srba povratnika u Federaciju. Dakle, ne postoji lokalna zajednica koja je napravila kvalitetan program integracije, odnosno reintegracije prognanih, protjeranih i izbjeglih koji se vrate svojoj kući.
Mi smo, na početku, bili pomagani od strane međunarodnih organizacija. U nekih 30 posto slučajeva obnovljene su kuće sredstvima međunarodnih organizacija. Sve ostale kuće, objekti i infrastuktura uglavnom je obnavljana sredstvima povratnika ili naših ljudi koji su logoraške kartice međunarodnog Crvenog krsta, zamijenili pasošem nekih od evropskih i svjetskih država. A što se tiče posla u javnom sektoru, mogu slobodno reći da je javni sektor etnički čist iako postoji nekakva obaveza zapošljavanja po popisu iz ‘91. godine.

Ono čega se ja plašim jeste da će planirani popis, koji će se desiti htjeli mi to ili ne, upravo poslužiti kao argument lokalnim vlastima, i u Prijedoru i bilo gdje drugo, za nepostojanje neke obaveze da nas zaposle, a Prijedor vam je najnesrpskija opština po broju stanovnika prema popisu iz ‘91. godine na prostoru koji danas obuhvata teritorij RS-a.

Zgrada Opštine Prijedor

Zgrada Opštine Prijedor

Znači u samoj zgradi Opštine, odnosno sada već i grada jer Prijedor je, u međuvremenu, nagrađen i statusom grada, radi, mislim, devet nesrba. Uglavnom su to lica koja su čitav rat boravila ovdje ili su neki koji su, igrom slučaja, pri samom povratku zapošljavani, što bi Opština Prijedor tada koristila kako bi sebe prikazala u nekakvom “svijetlijem” svijetlu. Ili, recimo, situacija da su nekakvi strateški projekti koji su se dešavali na području Prijedora uglavnom bili protiv povratnika. Kao primjer može poslužiti implementacija sredstava dobijenih na osnnovu rezultata povratka od vlade Švicarske, to su sredstva za rekonstrukciju vodovodne mreže. Taj projekat implementiran je tako da je povratnicima na nekakav interesantno upakovan administrativni način, faktički oduzeto 5.000 duluma zemlje. Odnosno faktički im je iz ruku oduzeta egzistencija.

Da vam pokušam, kao nekakav ekonomista, to objasniti. U Prijedoru postoje ti nekakvi mikrokosmosi formirale su se, u tim mikrokosmosima povratničkih zajednica, i mikroekonomije. Tako da postoje dijelovi u kojima je ona katastrofalna, to je recimo lijeva obala Sane odakle sam ja, a kojoj pripada još šest bošnjačkih mjesnih zajednica i nekoliko hrvatskih, u kojima je uništena ekonomija. Dok, recimo, imate Kozarac koji živi nestvarno i koji važi za najposjećenije turističko mjesto i destinaciju u BiH, a ne radi se u stvari o turistima nego o mještanima. Kozarac živi na osnovu tog nekakvog ugostiteljstva, ima nešto dobre poljoprivrede i čak nešto i industrije, tako da je situacija u Kozarcu u odnosu na ostale dijelove Prijedora pozitivnija. Ali činjenica je da se dosta godina pravdala i lokalna vlast i nekakvi, ne znam kako bi ih definisao, “predstavnici” Bošnjaka koji su bili, i u najgorim situacijama po povratnike, uz načelnika i vlast… A pravdalo se pričom kao: nemamo mi kadra. Međutim, to nije tačno, imamo mi kadra. Ne znam zašto se ne bi našla neka samohrana majka Bošnjakinja ili Hrvatica pa, ako ništa drugo, čistila neku od javnih ustanova kojih ima nekoliko desetina u Prijedoru i tako prehranjivala djecu.

DANI: Zvuči malo paradoksalno kada kažete da nemate problema sa srpskim stanovništvom, a da Vam probleme zadaje lokalna vlast.

MUSIĆ: Postoji neka razlika i ja nju hoću da naglasim, razlika u odnosnu običnih građana i vlasti. Ovo želim da naglasite i kada budete pisali, znači, kada Bosnu i Hercegovinu posmatramo kao “paradoksistan” onda vam je Prijedor njen glavni grad, razumijete? Kako objasniti situaciju koju smo mi imali prošle godine, a komplet BiH je pratila šta se dešava u Prijedoru, kako se nama krše osnovna ljudska prava zagarantovana svim konvencijama…
A onda imate oktobarske izbore koji proizvedu pet nesrba u lokalnom parlamentu, u konkretnom slučaju to su pet Bošnjaka iz tri probosanske političke partije najjače u državi SDA, SBiH, SDP; i onda poslije oktobarskih izbora svih pet Bošnjaka stupe u koaliciju sa vlasti. Zar to nije…, pa to je frapantno! Kako objasniti činjenicu da ovdje postoji diskoteka tako nostalgičnog naziva ex-yu, koja je najveća u regiji i u koju zajedno izlaze i plešu i hrvatska i bošnjačka djeca? Ovo govorim kao neko ko živi ovdje. Ovdje svakoga dana doživljavate koktel emocija.

Matauranti 2013Foto: PDnight.com

Matauranti 2013
Foto: PDnight.com

Neki dan, sat vremena prije promocije jedne fantastične knjige najboljeg memorijala za Omarsku – Deseta vrata pakla, ispratio sam, gotovo suznih očiju i sa srcem u grlu, novu generaciju maturanata među kojima zajedno paradiraju glavnom gradskom ulicom i bošnjačka i srpska djeca. Postoji taj nekakav potencijal koji je stvoren zahvaljujući našem povratku, jer povratnici su u stvari pravi emulgatori ovog bosanskohercegovačkog društva. To su ti ničiji ljudi kojima niko ne posvećuje pažnju u ovoj zemlji, a koji za nju čine najviše, razumijete? Mi smo razbili predrasude, mi smo součili s prošlošću svoje komšije, mi smo ti koji su otvarali ovdje džamije, mi smo ti koji igraju i fudbal ovdje.

OFKBrdo2013

Postoje i povratnički fudbalski klubovi za koje igraju čak i mladići srpske nacionalnosti kao što je, recimo, fudbalski klub Brdo sa lijeve obale Sane. Znate, to su vam ti neki paradoksi, a imate s druge strane paradoks da ničim ne rezultira taj on-line aktivizam, ta “lajkanja“ po Facebooku… Ne prati to politika, ljudi se ne organizuju i ne glasaju. Žalosno je da od 26.000 potencijalnih glasova, znači lica sa ličnim kartama u Prijedoru, bošnjačke nacionalnosti, na kraju imate njih svega 5.000 koji glasaju. I onda ne znate da li biste krivili te ljude koji su u lokalnoj vlasti, jer i njima je dosadilo ovo, kako mi je rekao jedan od njih, pišanje uz vjetar. Dok, istovremeno, oni ne pokušavaju ništa da, recimo, ponište sramne odluke Skupštine opštine Prijedor, donesene 7. juna prošle godine i to na posebnoj sjednici Skupštine, na kojoj se razgovaralo o aktivnostima organizacija civilnih žrtava Bošnjaka i Hrvata i na kojoj se načelniku poručivalo da protiv nas podnosi krivične prijave, osporavalo bilo kakvo finansiranje iz budžeta – kojeg niko drugi ne puni bolje nego sami Bošnjaci i Hrvati, odnosno povratnici.

Ono što je meni začuđujuće je da ljudi ne shvataju da moraju postati politički faktori, jer u međuvremenu je donesen set zakona koji se njih tiče. Ja, recimo, ne razumijem otkud toliko iznenađenje kod mojih rođaka vani, koje ja podsjetim da neće biti popisani ako ne budu tu, ili oni nemaju pojma o novom Zakonu o zemljišnim knjigama koji je prošao i Ustavni Sud, nemaju pojma o Zakonu o komunalnim djelatnostima kojim se napada institucija Islamske zajednice, odnosno Zakon kojim se sva groblja stavljaju pod ingerenciju lokalne vlasti…

Imate neki dan, isto paradoksalna situacija, da smo mi imali održan skup, komemoraciju u spomen na 256 žena i 10 djevojčica ubijenih u Prijedoru, kojem je bila nazočna i Zdravka Karlica, predsjednica prijedorske Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila RS-a, i onda… Ja zaista ne znam šta je bio motiv da ona tu bude prisutna, ali na kraju ispadne da je, eto, to ipak moguće da se nešto održi bez neke incidentne situacije. Ne znam, ja nisam čuo da je neko na nas vikao taj dan, a činjenica je da ovdje postoji toliki potencijal za Sud BiH.

Sehidsko mezarej u Hambarinama

Sehidsko mezarje u Hambarinama

Činjenica je da je na kompletnom području lijeve obale Sane imate, za pet dana ubijenih 1.850 ljudi, među kojima su žene i djeca… To je prijedorska Srebrenica. Za taj zločin niko nije ni osumnjičen, osim dvoje-troje ljudi koji se sumnjiče za zločin počinjen pred džamijom u Čarakovu. Zamislite vi koliko njih, tih potencijalnih pritvorenika, oko nas šeće, a pri tome, živim ovdje već trinaest godina i osjeća se i dalje ta neka psihoza u zraku, razumijete? Ta neka poslijeratna psihoza koju simbolizuje i ta terminologija koja, ja ne znam kad će se više prestati upotrebljavati. Dokle ću ja to više biti povratnik, majka mu stara?!

DANI: Situacija u kompletnoj državi je, najblaže rečeno, katastrofalna. Kako uopšte povratnici žive?

MUSIĆ: Kada je u pitanju Prijedor, a bavio sam se povratničkom populacijom generalno u BiH kroz nekakva istraživanja, dakle nama je olakšavajuća okolnost činjenica da se svijet solidariše među sobom. Postoji bezbroj naših udruženja, džemata, klubova širom svijeta u kojima djeluju ljudi, o kojima također niko ne vodi računa i niko ništa ne pojašnjava, naša konzularna predstavništva i ambasade iz razgovora sa ovim ljudima može se zaključiti da ne rade ništa, oni se ipak solidarišu, organizuju se u kojekakve humanitarne organizacije i kada mi ovdje evidentiramo neki slučaj oni pomažu u rješavanju problema.

Prijedor_Zgrada_MedzlisaOnda se ponekad stekne dojam da živite u nekakvom paralelnom svijetu, u nekoj eksteritorijalnoj jedinici države BiH, u nekakvom najmodernijem rezervatu, čovječe! A da se definitivno radi o paralelnim svjetovima u kojima živimo, da se definitivno radi na negiranju BiH u Prijedoru pokazatelj vam je i činjenica da nigdje u javnom prostoru nećete naći državnu zastavu osim u dvorištu nacionalnog spomenika Čaršijske džamije… To vam dođe kao bosanski klub u Malmeu, ono naprave ljudi neki klub ili nešto slično pa okače zastavu.

Isto tako ja nekad stičem dojam da smo mi ovdje neki, šta je znam, azilanti ili šta već, koji nikako da dobiju status. Pa, čovječe, lakše vam je dobiti švicarski pasoš nego postati konačno ravnopravan građanin grada Prijedora. Onda imate onaj katastrofalni izvještaj od prošle godine, čini mi se Čađe, direktora policije, u kojem su prozvane povratničke zajednice kao nekakva vehabijska legla. Što hoće reći da je upravo ta Čaršijska džamija, koju pohode te nekakve “vehabije”, ta neka opasnost po građane Prijedora, a ne te stotine ratnih zločinaca koje čekaju da budu procesuirane. Bojim se da će nas pregaziti vrijeme. Vrijeme definitivno radi protiv nas. Ako se nešto ne učini u što skorijem vremenu, mislim da jednostavno za pet godina vi nećete imati koga da nazovete i intervjuišete ovdje.

Nas niko konkretno ne podržava, ne prati nas, i velikosrpska fašistička politika, koja je protjerala i rasturila sve nesrpsko sa djela BiH koji se danas zove Republika Srpska, izaći će kao pobjednik. Mislim, BiH je neupitna, samo je upitno njeno dalje funkcionisanje i mene čudi da neko ko nam je navukao tu luđačku košulju ne čini ništa, a pritom nam se toliko približio da ja jednostavno ne mogu da dođem sebi, kao preživjeli logoraš, da će koncentracioni logor Omarska, najzloglasniji logor na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, biti svega 20 kilometara zračne linije od granice s Evropskom unijom.

Šta da kažem? Samo S.O.S. – pa ko čuje neka se javi.

 

Dejan Mocnaj za BH DANI, 31. maj 2013

Leave a Reply