Jutros je u svedskom Gӧteborgu od posljedica zaraze virusom Covid-19 preselio Ismet Ićo Karagić (54) iz Rizvanovica kod Prijedora. Do prije samo 7-8 dana je normalno radio u kompaniji ”Volvo” a onda je krenula temperatura za koju su svi mislili da je obicna gripa.

Za vikend je pocelo otezano disanje a onda cest slucaj posljednjih mjeseci-hitna pomoc, bolnica, testiranje na virus i saznanje da je -pozitivan! Jucer pad u komu a jutros najtuznija vijest porodici i prijateljima.
Ićo spada u onu skupinu nasih ljudi koje ni rat i licne tragedije nisu mogle promijeniti. Vjerujem da sam poznavao tek saku Bosanaca iz provincije s toliko ljubavi prema knjizi. Kupovao ih Ico gdje god je stigao, a istu strast je imao i prema novinama, opcenito pisanoj rijeci. Sve je citao i pratio i jedva cekao sagovornika da krene prica.

A prezivio je Ićo uzas prijedorskog ljeta 1992 godine gdje na pravdi Boga izgubi brata Saliha. Niko mi nije slikovitije prenio razmjere genocida nad tamosnjim nesrbima kao njegova mama Zemka.

”Prolazis ispred nasih basci na Brdu (skupina bosnjackih sela: Rizvanovici, Rakovcani, Biscani i Hambarine nadomak Prijedora) a nasi muzevi i sinovi kao snopovi leze pobijeni pred kucama. Mislili nista nisu krivi i nema razloga da bjeze”, govorila mi je Zemka.
Ićo kao da je to predosjetio pa se skrivao po kukuruzistima i gdje je vec stigao. Ubacio se krisom u veliku i tuznu kolonu bosnjackih staraca, zena i djece prema Tukovima, a potom prezivio logor Trnopolje i spas nasao u Svedskoj.
Iako daleko od rodnog kraja, neobicno je bio vezan za njegovo Brdo, ali i sve sto se ticalo Bosne i Hercegovine, od fudbalske reprezentacije koju je s cijelom porodicom pratio kad god je mogao do kulturnih sadrzaja, vjerskih skupova.
Tako je i ljetos, i pored pandemije korona virusa Ismet poveo njegove Karagice u Prijedor na odmor. Javio sam mu se, dogovarali se, i sreli bismo se sigurno u Tuzli samo da je dosao avionom. Izabrao je auto pa su nam se putevi razisli.
Stalno je podsjecao na genocid u Prijedoru i Kozarcu, s njegovim bivsim sapatnicima iz logora svako ljeto obilazio stratista Omarsku, Keraterm i Trnopolje i pored bolnog mjesta u memoriji. Nije se libio apelovati na zemljake u dijaspori da se prijave za izbore u BiH. Tako je uradio i prije par mjeseci a taj aktivizam i ljubav prema domovini prenio je i na djecu.
Mogu samo zamisliti kako je danas njegovim curama: Merimi, Ameli, Lejli i Ajni. A tek nani Zemki, da i drugog sina spusti u mezar.
Da mu Allah oprosti i nagradi ga dzennetom!.
Inna lillahi we inna ilejhi radziun!

Tekst: Alosman Husejnovic