Sirija
Piše: Mirnes Kovač

“Sunije imaju Ameriku,  šije imaju Rusiju, a ateisti imaju samo Boga”, nedavno je prokomentirao sukob u Siriji libanski kompozitor i muzičar, politički komentator, deklarisani ljevičar i ateista Ziyad al-Rahbani, sin poznatog libanskog kompozitora Assija Rahbanija i još poznatije majke Nihad Wadi Haddad, jedne od najvećih živih arapskih diva, poznate pod umjetničkim imenom Fejruz.

Koliko god ova izjava bila uproštena, ona uistinu ostavlja dosta prostora za zabrinutost, posebice nakon najnovijeg razvoja situacije u vezi s konfliktima u Siriji koji sve više prerastaju u “opći rat” između sunija i šija. Ni ovosedmični samit lidera G8 u Lough Erneu (Sjeverna Irska) nije donio ništa posebno. Nakon objavljivanja zvaničnog komunikea stavovi su ostali nepomaknuti. Prosto kazano, dogovoreno je da nema dogovora. Svako će nastaviti svoju dosadašnju politiku, dok Sirija zalazi u treću godinu konflikta i dok se broj žrtava približava brojki od 100 hiljada. Na samitu G8 predsjednik Putin je branio Assadov režim te objasnio kako Rusija “snabdjeva oružjem legitimnu Vladu, u skladu  legalnim sporazumima”.

Od vakuuma koji bi dao priliku radikalnim frakcijama da zauzmu vlast strahuju svi.

Američka administracija je krajem prošle sedmice, nakon što se uvjerila da je režim Bashara al-Assada koristio hemijsko naoružanje, odlučila aktivnije vojno pomoći pobunjenike. Ni očekivani dogovor u vezi sa sazivanjem međunarodne mirovne konferencije o Siriji, izgleda, nije postignut. Britanski domaćini su nakon Samita izrazili uvjerenje da su pomaci načinjeni, te da je, navodno, Putin voljan odreći se Assada ukoliko bi se došlo do izbalansirane vlasti i ukoliko bi se izbjegao njen vakuum. Istina, od takvog vakuuma, koji bi dao priliku radikalnim frakcijama da zauzmu vlast, strahuju svi.

Podrška Irana

I dok vođama najjačih sila dominira vakuum volje da se zaustavi krvoproliće koje iz dana u dan odnosi stotine ljudskih života, na terenu, u samoj Siriji i njenoj okolini, klima i priroda sukoba prelazi u sve opasnije faze. Sve je realnija prijetnja da se cijeli region pretvori u otvoreni sveopći sukob između šija i sunija.

Već je očigledno da ni susjedne zemlje poput Jordana, Libana i Iraka nemaju kapaciteta da ugoste sve veći broj izbjeglica, a o stanju prognanih unutar Sirije suvišno je i govoriti.

Takav razvoj ne bi bio opasan samo po region Bliskog Istoka. Podjele svjetskih sila – sjeveroatlantska alijansa, s jedne, te Rusija uz Kinu i Iran s druge strane – mogle bi sirijski sukob pretvoriti u jedan pravi mini svjetski rat ili svojevrsnu reprizu nekadašnjih hladnoratovskih sukoba kada su dvije svjetske sile Amerika i Rusija posredno ratovale i odmjeravale snage. Za to vrijeme Sirija tone u potpunu humanitarnu katastrofu. Već je očigledno da ni susjedne zemlje poput Jordana, Libana i Iraka nemaju kapaciteta da ugoste sve veći broj izbjeglica, a o stanju prognanih unutar Sirije suvišno je i govoriti.

Na međumuslimanskom planu sirijski sukob će znatno urušiti sve pokušaje na sunijsko-šijskom približavanju, koje je u prošlom stoljeću otvorio svojom čuvenom fetvom egipatski učenjak, azharski rektor Mahmud Šeltut. Nakon 1959. godine i fetve šejhu-l-azhara  Šeltuta (rektora najutjecajnijeg sunijskog sveučilišta) kojom je džaferijska pravna škola koju slijedi većina šija priznata kao legitimna, jednakovažeća kao i četiri sunitske škole, uslijedio je pozitivan odgovor šijskih vjerskih autoriteta. Tako će Ajatollah Homeini, s druge strane, nakon pobjede Iranske revolucije, bezuvjetno proglasiti validnim obavljanje molitve šijama iza sunijskog imama i vice versa. Nakon ovih približavanja uslijedile su značajne konferencije, te formiranje vijeća za suradnju i približavanja u kojima su učešće uzeli vodeći vjerski autoriteti oba dominantna toka islama.

Ovaj razvoj događaja posebice je opasan zbog činjenice da su sve učestalije pojave da važni vjerski autoriteti staju na stranu ovakvog rascjepljivanja.

Međutim, posljednji sukobi i podrška Irana, koji je od početka nemira u Siriji bezrezervno podržao Assadov režim, a što su mnogi vidjeli kao podršku baziranu na šijskoj ideološkoj osnovi, te odgovor sunijskih monarhija predvođenih Saudijskom Arabijom i Katarom kroz podršku pobunjenicima, kao i skorašnje direktno vojno miješanje libanonske šijske frakcije u borbama za zauzimanje Qusayra –  tenzije i odnose između šija i sunija doveli su do najvećeg unutarmuslimanskog nepovjerenja u modernom vremenu.

Ovaj razvoj događaja posebice je opasan zbog činjenice što su sve učestalije pojave da važni vjerski autoriteti staju na stranu ovakvog rascjepljivanja. Ukupne posljedice dugoročno bi mogle biti kobne ne samo po region, već po ukupne svjetske odnose. Mali zračak nade u svemu ovome bila je prošlosedmična čestitka saudijskog kralja Abdullaha bin Abdulaziza novoizabranom iranskom predsjedniku Hassanu Rouhaniju. Međutim, informacije s terena i ukupno kompliciranje odnosa u vezi sa Sirijom nimalo nisu ohrabrujući.

U nedavnim protestima ispred zgrade Iranske ambasade u Bejrutu nastradali mladić bio je šija, vođa studentske grupe koja je protestirala protiv uplitanja Hizbullaha u Siriji.

Jer i šijske i sunijske sektaške agende imaju svoje velike protivnike među većinom šija i sunija. Sirijski sukob definitivno će u arapskom svijetu potopiti neke decenijske obmane i zloupotrebe sveupotrebljivog “Palestinskog pitanja” i od strane Irana i od strane Hizbullaha, ali i od strane monarhijskih režima. Kao dokaz ovome mogu poslužiti primjeri poput onog nedavnog sa jednog teheranskog stadiona, kada su navijači na fudbalskoj utakmici skandirali protiv uplitanja Irana u Gazzu i Libanon.

Također, u nedavnim protestima ispred zgrade Iranske ambasade u Bejrutu nastradali mladić bio je šija, vođa studentske grupe koja je protestirala protiv uplitanja Hizbullaha u Siriji. K tome, većina Sirijaca osuđuje pokušaje pretvaranja i zloupotrebe njihove borbe za slobodu i građanska prava u sektaške sukobe i militantne džihadističke vizije.

Koga imaju građani?

Otuda i vrlo apsurdni komentar libanonskog ateiste i ljevičara Rahbanija s početka ovog teksta ima itekako smisla ako se u svom ovom opasnom razvoju sukoba u Siriji i njenom susjedstvu s pravom postavi pitanje: koga to imaju obični sirijski građani koji su prije više od dvije godine prekinuli dugogodišnji zid šutnje protiv brutalnog ugnjetavanja i na čije se demonstracije odgovorilo svom silom i žestinom režima?

Ukoliko se neizvjesni sirijski sukob doista do kraja isprofilira u ovu opasnu formu, on će tzv. “Arapsko buđenje” efikasno pretvoriti u najveću modernu “Arapsku noćnu moru”.

Koga kao podršku imaju kršćani (antiohijski pravoslavci, grčki katolici, sljedbenici Asirske pravoslavne crkve ili Jermenske apostolske crkve, protestanti, maroniti, kaldeanci, te brojne druge manje denominacije koje čine značajan procenat, više od 10 procenata stanovništva Sirije), a da ne govorimo o ateistima, agnosticima i drugim građanima ove zemlje koji ne žele da im vjerska sekta ili sljedba bude primarna identitarna odrednica.

Naposljetku, sveopći rat između sunija i šija, koji se sve više spominje kao realnost, opasan je za cijelu regiju. Ukoliko se neizvjesni sirijski sukob doista do kraja isprofilira u ovu opasnu formu, on će tzv. “Arapsko buđenje” efikasno pretvoriti u najveću modernu “Arapsku noćnu moru”.

A od te noćne more mirnog sna neće imati ni vodeće svjetske sile, upravo one koje su se na Samitu G8 u sjevernoirskom Lough Erneu veoma elegantno sporazumile u vezi sa ekonomskim pitanjima (u vezi sa sprečavanjem multinacionalnih kompanija da izbjegavaju poreze).

Dogovor o Siriji će izgleda biti postignut kada ovaj sukob izravno naruši ekonomske interese vodećih svjetskih igrača. Do tada sunije imaju Ameriku, šije imaju Rusiju, a Sirijcima ostaje Dragi Bog!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera 

Po odobrenju autora objavljeno na nasem sajtu!