KADA

Donja mahala je u stvari nekakva sredina Čarakova.  Prostire se glavnom džadom kroz selo koja vodi pokraj naše džamije.  Sa Poljskim putom i istoimenom mahalom spaja je „Huskića strana“, kratak i najstrmiji dio puta koji je dobio ime po nekada velikoj veleposjedničkoj porodici Huskić.  Prezime ko prezime. U mom Čarakovu se za svako vezuje nekakva legenda o porjeklu. Huskići su kažu, ko i većina u Čarakovu, ptice selice i muhadžiri iz Like koji su prilično kasno došli u Čarakovo. I ostali u njemu. Rađali se i umirali, a imetak rastao i nestajao.

Danas u Čarakovu nema nijednog Huskića.

Negdje u vrh mahale na visoravni načičkanoj kućama, u blizini džamije, stajala je velika zidana kuća na podrum. Kuća Ibre i Kade Huskić. Kuća ko kuća reklo bi se, no ova po mnogo čemu posebna. Ibro i Kada su se teško skućili jer je Ibro rano ostao jetim, a odrastati ko siroče znamo kako je. Ali njih dvoje su su živjeli u slozi i veselo. I kad je falilo, nije falilo! Stekli su i svoju djecu koja su nekako taj dio Donje Mahale činila posebnim. Naročito njihov Muhamed koga smo svi znali kao Duke. Kako se koji ženio tako se i odvajao. Duke i Hasan pred sami rat a na radost svih nas preseliše u moju mahalu, Poljski put. Život u mahali s njihovim dolaskom postade poseban, a na štetu Donje Mahale. Najmlađi Idriz ostade u kući uz roditelje.

Kada je inače Pervanićka iz Kozarca. Ne vole ovi moji Čarakovci nešto pofaliti Kozarke. Ljute kažu ali čestite. A ljuti vala i Čarakovci. Kad te dvije sile udare jedna na drugu onda iskre frcaju. Posljedice bi uglavnom osjećala šira i uža rodbina.

Kada je bila nešto posebno. Nju su voljeli svi. Kažu da su žene glavni kućni direk. Danas je teško naći tako čvrstog i stamenog ko Kada. I u dobru i u zlu njeno nurli lice bi joj uvjek bilo okovano u nekakav poseban osmjeh, pa bi je insan samo gledo. Poslije rata bi ti naši razgovori bili tihi i onako nekakvi, da se uzme ibreta. Ko i zadnji put…

Najprije me upitala da mi možda šta ne treba. Ona ti je bila od onih koji svoje obaveze uredno izvršavaju i na sve i svakoga misle. I pred narodom i pred dragim Allahom  kojem je uvjek bila odana. Njemu se pak, nakon tog krvavog 23.jula 1992.godine  posebno okrenula, čekajući tako u ibadetu trenutak sastanka sa svojim Ibrom  i sa svojom djecom. Ibro se kažu u logoru lijepo halalio sa svojim sapatnicima, a zatim je negdje duboko u noći u ukletoj crvenoj zgradi „Keraterma“ , nakon što su mu svi poluglasno, da dušmani ne čuju halalili, ispustio svoju plemenitu dušu.

 „Ljudi, ja bez svoje djece ne mogu dalje da živim,“ izustio tiho i otišao.

Mama mi priča da je tog jutra kući Safeta Siječića, u koju je bila zatvorena sa sestrama i ženama iz mahale, odnekud na malom biciklu došao tada majušni Denis. Dovela ga odnekud vojska .

 „Hajida, eno Duke ježi mitav!“

 Mama je do tog momenta kaže trpila rastanak sa nama i ocem, a od tog trenutka  počela da lije suze sve dok se nismo našli u Trnopolju sedam dana kasnije. Otac je streljan ostao da leži baš ko i Duke preko kojeg je šofer prijedorskog „Autotransporta“, babine firme, s autobusom punim civila onako krvnički još prešao autobusom. Kadini  Hasan i Idriz isto tako nestaše. Hasan je ekshumiran na Hrastovoj Glavici.  Idriz i Duke u Tomašici. Otac Ibro u “Starim Kevljanima…

Dragi Bože, insan se pita, spušta li ta žena ikad Mushaf iz ruku?! Od jutra do mraka bi neprekidno spominjala Božje ime. Pauzu bi pravila tek da obavi namaz , spremi po kući ili ugosti goste. Jutros eto, priča mi naša hodžinica Safija hanuma, iskupili se ljetos u Čarakovu ona, njena Mejrema, Kada i naš Sejdo. Da, onaj Sejdo Sušić što osta živ pred džamijom u Čarakovu. Njih su vala sve četvoro onako da se insan naibreti nad njima i njihovom sudbinom. Merjemu je babo Sulejman efendija morao spustiti iz ruku da onda bio odveden pred svoju džamiju i streljan skupa sa ostalim ljudima iz mahale. Skupa sa Sejdom…

Prvo smo se kaže Safija ispričali. Rat je u Čarakovu tema broj jedan. Uzdasi i suze su već treću deceniju neizostavni elementi svakog sastanka i rastanka. A onda je, veli Safija,  Sejdo onako od sve muke izvadio odnekud harmoniku i natjerao Kadu da zasvira. Da, ovu našu Kadu. Nekad je ko djevojčurak naučila   svirati i bila pravi maestro pa bi je u rjetkim i posebnim trenucima  razvlačila vala da joj rahmetli Omer Pobrić ne bi bio ravan.

Zagleda se kaže Kada u onu harmoniku, pa u Sejdu, Merjemu i Safiju, uze je i zasvira. Velim Safiji da bih dukat dao da sam mogao biti tu. Bio je to prvi i posljednji put nakon rata. Da je bio ko drugi umjesto njih, sigurno ne bi.

Vijest da je Kada bolesna i da je pri kraju prenio mi je njen unuk Edo. Posljednje dane svog života provela je uz svoju Vahidu koja je i sama ostala udovica, s njenom djecom i unucima. Napravila je s njom i nešto kućerka na istom onom mjestu gdje je nekada stojala njena i Ibrina kuća i dolazila bi ljeti u Čarakovo. Posljednjih godina je tu provodila i po nekoliko ljetnih mjeseci. Sjedila bi kraj svog prozora s Mushafom ili tespihom u rukama i gledala na prazan put kojim je nekada vrvio život a kojim su nekada odlazila i dolazila njena djeca i njen Ibro. Jutros u 3:35 mi je njen unuk Edo ispunio želju. Javio mi odmah da je Kada otišla svome Ibri, svome Duki, Hasanu i Idrizu. Zauvijek…

Za njom su ostale njene kćeri, snahe i unučad, ali je ostalo  i još jedno napušteno gnijezdo  na koje se sve rjeđe vraćaju čarakovske ptice selice.

Sudba