image

Juni, 1992.

Počelo je, počelo !

Nas prvih trinaest “privedenih” Ljubijaca na putu smo za Prijedor. Jedan od uhapšenih, Risko, nas pokušava umiriti, utješiti. On je iskusio ova privođenja i ispitivanja već par puta. “Vode nas na ispitivanje u MUP Prijedor”, kaže.
I, stvarno, stižemo pred prijedorski MUP. Čekamo petnaestak minuta u kombiju ispred zgrade policije. Izgleda da nemaju interesa za nama, voze nas dalje u prijedorsku vojnu kasarnu.
Ista procedura, čekamo i tamo, uznemireni, nervozni ali tihi, ne pričamo puno, svako zaokupljen svojim mislima i brigama.
Čekanje se oteglo, pola sata, ni ovdje nismo poželjni, idemo dalje. “Kuda sada ?”- prolijeće pitanje svima kroz glavu. “Vraćaju nas kućama u Ljubiju” – opet se javlja iskusni Risko za riječ. Malo sutra.

Gledam face oko sebe – još uvijek pospana lica (pola pet je u jutro), ali zabrinutost, strah se očitava na licima i očima uhapšenih.
Zonja, još uvijek u pidžami, Braco bosonog, Žid sa par masnica i umazan krvlju, koje je zadobio prilikom “privođenja”, stari Marko nešto mrmlja u bradu, izgleda da se moli, Majstor namrgođen kao i uvijek. Irfo, Ante Dalton i Janko sklupčani na zadnjoj klupi kombija. Kadir, sklopljenih očiju, kao da spava, Hare i Risko tiho šapuću. Kuki me zabrinjava, šutljiv je, što je loš znak, taj bi i na guzicu progovorio.
Pokušavam uhvatiti pogled jednog od naših “pratioca”, Todora, mog školskog druga, ali uzalud. Izbjegava poglede, svaki kontakt sa nama. Šuti.

Konačno, stižemo na odredište – Keraterm. Čuli smo da je u Keratermu, navodno, otvoren logor, ali to su bile samo glasine. Sad smo se i sami uvjerili da tako nešto stvarno postoji.
Istovaraju nas na ulazu u Keraterm iz kombija, na portirnici nas popisuju, uzimaju osnovne podatke. “Šta dalje ?” pitamo. “Jebi te se, snalazite se”, dobijamo odgovor od mrzovoljnih, neispavanih stražara.
Snalazimo se.
Jedna po jedna vrata hale se otvaraju. Starosjedioci, bradati, čupavi, prljavi logoraši se pomaljaju iz prostorija. Prepoznajem mnoga poznata lica. Među prvima vidim kuma Bijeloga. Pozdravljamo se, ljubimo (jebaji ga, đe da se baš ovdje nađemo). I Cepa je tu i Gurde, Zijo, Gordan, Prca i još mnoga poznata lica iz Prijedora, sa Brda, Puharske. Prijatelji, poznanici, radne kolege.

I onda, veliko iznenađenje za nas Ljubijce. Iz neke od prostorija se pojavljuje Milutin – Dimče. Bili smo sigurni da smo nas 13 prvi uhapšeni iz Ljubije, ali Prca i Dimče su već petnaestak dana u Keratermu. Prca je uhapšen u Prijedoru (pogrešno mjesto u pogrešno vrijeme).
Milutin je doveden u Prijedor na pregovore o “mirnom riješenju krizne situacije” u Ljubiji. Doveden- priveden i zaboravljen. “Zaboravili” ga vratiti kući u Ljubiju.
I pored neljudskih uslova života u logoru, neizvjesnosti o budućnosti, straha – Milutin je, kao i uvijek, vedra duha, nasmijan, spreman za šalu i pored ozbiljnosti situacije i okolnosti pod kojima smo se našli.

Slijedećih dvadesetak dana smo u bliskom kontaktu sa Dimčom. Oko njega je uvijek gužva, gdje je on tu je dobro raspoloženje i interesantne priče.
A pričati je mogao kao navijen. Svi u logoru ga poznaju, svako ga je bar jednom slušao negdje po kafanama, hotelima, restoranima. Dimče je estradni umjetnik, jedan od pulena Halida Muslimovića i njegovog “Halixa”.
Jedan dan, Dimče nam, ispred “četvorke”, pred velikom publikom, priča jednu od svojih “estradnih” priča:

– “Tezgarenje” u nekom restoranu u Sanskom Mostu. Milutin, od ledenog piva izgubio “dobar glas”, iz grla izlazi samo krkljanje. O pjevanju nema ni spomena. Šta sad, kako odraditi dobro plaćeni vikend, ko će pjevati ?
“Mali” – gitarisata iz Milutinovog benda se javlja za riječ, on će pjevati. I “Mali” otpjeva taj vikend. Publika oduševljena.
Slijedeći vikend, Milutin povratio “dobar glas”, spreman za pjevanje, ali gosti restorana hoće opet “Maloga”. I tako je započela uspješna karijera “Maloga” plavog čuperka, Halida Muslimovića.

Početkom jula, nas 115 Ljubijaca, među nama i Milutin, selimo se u Omarsku.
Milutina stražari logora Omarska odmah prepoznaše, par mjeseci prije dolaska u logor, pjevao im je Milutin u lokalnom restoranu Trias.
I ti isti stražari, koji su Milutina donedavno plaćali za pjevanje i tapšali ga po ramenima, počeše ga opet “tapšati”. Pendrecima, kundacima, šipkama, kablovima. Iz dana u dan.

I pored svih tortura, svakodnevnog zlostavljanja, batinanja, izgladnjavanja, Dimči nisu uspjeli ubiti šeretski osmjeh na licu, optimizam riječi ohrabrenja, želju za životom.

Preživi Milutin i taj mjesec dana pakla u Omarskoj.
Preživi Milutin i slijedećih 5 mjeseci Manjače, neuspjele razmjene u Kninu, preživi i “radni logor” u Batkovićima i Kamenicu preživi i konačno oslobađanje u Livnu.

Preživi Milutin preko 400 dana (ili će to biti 400 godina ?) pakla, straha, mirisa smrti, tortura, zlostavljanja, ubistava.

I eno ga, još uvijek dobra duha i raspoloženja, pjeva i zabavlja prognane zemljake po Americi i podjebava iz daleka.

Sretan ti rođendan Milutine, gdje god bio.

Anto Tomic