Pise: Mirsad Duratovic
Na području Prijedora smo juče, kao što je to učinjeno i širom Bosne i Hercegovine počasno obilježili Dan šehida.
Prijedor je čak danas i spomenut u nekoliko obraćanja bosansko-hercegovačkih javnih i političkih ličnosti. U ime šehida, koji nisu samo brojevi, pitam se ko je i šta od tih javnih i političkih ličnosti uradio za Prijedor?
Prilika je da na ovaj tužni, a na to sve i kišni dan sagledamo naše stanje.Gdje smo bili 1992. i gdje smo danas? Kako smo mi povratnici prepušteni sami sebi uopšte opstali ovdje, kuda, posebno je pitanje, i u kom pravcu mi idemo. Kakvo nam je naše sutra i šta možemo da (ne)očekujemo od države i Sarajeva.
U temeljima države Bosne i Hercegovine leže 3176 Prijedorčanina, do sada registrovana ubijena civila nesrpske nacionalnosti,od toga 102 djece i 256 žena.Preživjeli su Prijedorčani, Bošnjaci i Hrvati, „nepresuđeni“ genocid i dali ogromnu žrtvu za državu Bosnu i Hercegovinu.Strahote tri prijedorska logora i mnoge logore van Prijedora a među njima poznatu Manjaču i Batkoviće .Mučeni smo i ubijani jer smo bili, za razliku od naših tamničara, ZA suverenu i nezavisnu BiH.
O svim strahotama logora i patnjama ,o toj žrtvi, tišinom govore bijeli šehidski nišani razasuti prijedorskim brdima, prijedorskim poljima i potkozarskim Kamičanima. O masovnom ubijanju svjedoče i 489 lokaliteta, uglavnom na području Prijedora, na kojima su ekshumirani ubijeni Prijedorčani nesrpske nacionalnosti. Ekshumirani su ubijeni Prijedorčani nesrpske nacionalnosti i u deset (10) drugih opština i u tri (3) države Regiona.
Nakon progonstva iz Prijedora i izlaska iz logora Prijedorčani su dali zatim svoj ogroman doprinos i u odbrani države od agresora i domaćih izdajnika. Uključili su se u redove Armije BiH i držali borbene linije od Jajca preko Travnika, Vlašića do Zenice, oko Bugojna i u Srednjoj Bosni. Oslobađali Vlašić, probijali obruč oko Sarajeva, pregazili Bosnu vojničkom čizmom od Travnika, preko Bugojna, Kupresa, Ključa do Sanskog Mosta. Sa druge strane kao pripadnici 5. Korpusa ABiH branili su Bihać i okolinu. O tome svjedoče šehidska mezarja od Travnika do Sanskog Mosta. O tome svjedoči 17. Krajiška brigada ABiH, brigadir S. Čirkin,dali su Prijedorčani i jednog od devet narodnih heroja Adila Bešića, dali su i tri generala ABiH, veliki broj oficira i podoficira, zlatnih ljiljana i mnogo znanih i neznanih heroja u Armiji BiH.
Prognani Prijedorčani iz inostranstva su finansijski i materijalno pomagali Armiju BiH u milionskom iznosu. Zaustavljeni su Prijedorčani na kapiji svoga grada i nije im dozvoljeno da ga oslobode, i dobiše prvi šamar od države.
U Dejtonu su Prijedorčani ostavljeni iza entitetske linije i dobiše drugi šamar od države. Nakon tri godine smo se oporavili od njega i vratili na svoja spaljena ognjišta. Postali smo primjer povratka i obnove u čitavoj državi. Vratili državu u Prijedor.
Obnovili smo svoje spaljene domove, najvećim dijelom vlastitim sredstvima.Izgradili smo porušene vjerske objekte i prateću infrastrukturu.Tražili smo masovne grobnice i pronalazili svoje ubijene i izgradili im šehidska mezarja, vlastitim sredstvima. Pronalazili smo ratne zločince i svjedočili protiv njih tako da je Prijedor danas grad sa najvećim brojem procesuiranih ratnih zločinaca u državi ali i svijetu.
To smo mi Prijedorčani učiili za sebe i svoju domovinu.
A ŠTA JE DRŽAVA URADILA ZA NAS, KAKO NAM JE DRŽAVA UZVRATILA ZA SVE NAŠE ŽRTVOVANJE?
Povratak je država pomagala sa pedljom asfalta, ponekom frezom, sa malo najlona tj, plastenikom i pokojim govečetom. I tu se završava priča o podršci povratku i povratnicima u Prijedor.I tu počinje globalno pomračenje povratničkog horizonta u Prijedoru.
Uzalud su bile sve molbe da se povratnici politički ojačaju u Prijedoru, jer samo je to garant našeg opstanka na ovom području. Uzalud su bile molbe da se u institucije na Federalnom i državnom nivou zaposli i poneko iz Prijedora i da na taj način barem politički ojačamo. Nikada niti jedan ministar/ministrica, zamjenik ministra, pomoćnik ministra, šef kabineta, savjetnik, sekretar/sekretarica, uposlenik u nekom kabinetu, vozač, kurir, kuhar/kuharica ili neko mjesto u nekoj Agenciji, Upravnom ili Nadzornom odboru nije mogao biti neko iz Prijedora. Zašto ? Daleko smo od Sarajeva? Ko nam to svjesno ruši veze, mostove do naše matice?
Uzalud su bili vapaji roditelja ubijene djece da im se pomogne u izgradnji spomenika ubijenoj djeci Prijedora. Ko se pronadje u ovoj rečenici, neka ga je sram!
Uzalud su bili vapaji bivših logoraša da im se pomogne u izgradnji memorijalnog centra u bivšem logoru Omarska.
Uzalud su vapaji porodica žrtava iz masovnih grobnica Tomašica i Jakarina Kosa da im se pomogne da obilježe masovne grobnice koje Vlada RS-a prodaje .
Eto i juče je gospodi bilo lakše provozati se do Memorijalnog centra Kovači (u Sarajevu naravno) i pričati o šehidima i njihovoj žrtvi za državu Bosnu i Hercegovinu i našoj obavezi da to poštujemo, nego biti na licu mjesta genocida u Prijedoru, Srebrenici,Bijeljini, Bratuncu, Zvorniku ili bilo koje drugo stratište na području manjeg BiH entiteta RS.
A nas je sve manje ovdje…
Na kraju, a mogao bih još dosta toga napisati, postavljam sebi pitanje:
ŠTA JE PRIJEDOR DRŽAVI I SARAJEVU ?
A odgovor, koji mi se vrti u glavi i kojem se svim snagama opirem , glasi:
ZADNJA RUPA NA SVIRALI.
Prijedor, 06.06.2019.god
Foto: Šehidsko mezarje Bišćani (Prijedor)
