U septembru ove godine, prilikom obilježavanja Dana poginulih i nestalih Republike Srpske u Prijedoru, Slaviša Knjeginjić, predstavnik organizacije porodica poginulih boraca i nestalih civila, izrazio je nezadovoljstvo sporošću procesa traženja nestalih osoba. „Grad Prijedor još uvijek traga za 56 civila i 22 vojnika“, rekao je, dodajući da su porodice nezadovoljne i da vrijeme potragu čini sve težom.
Piše: Refik Hodžić; Foto: Svjetlana Panić; Fotobaza.ba
Nema ničeg spornog u njegovoj zabrinutosti. Svaka porodica koja više od trideset godina čeka da sazna sudbinu nestalog člana zaslužuje odgovore, institucionalnu podršku i mogućnost da svoje najmilije dostojanstveno sahrani. Zora Petrović, koja u istom novinskom prilogu govori o svojoj višedecenijskoj potrazi za suprugom Dušanom, ima jednako pravo na istinu kao i svaka majka, supruga ili dijete čiji su najbliži nestali tokom rata. To pravo ne može i ne smije zavisiti od nacionalnosti žrtve, okolnosti njenog stradanja ili vojske kojoj je eventualno pripadala. Upravo zato Knjeginjićeva izjava (i kontekst u kojem je izrečena, a kojim se ovaj tekst bavi) zaslužuje mnogo ozbiljniju pažnju od one koju je dobila u lokalnim medijima: iz njegove rečenice o nestalim Prijedorčanima izostavljena je mnogo veća grupa ljudi. U Prijedoru se još uvijek traga za 502 nestalih osoba nesrpske nacionalnosti. Njihove porodice također čekaju, stare i umiru ne dočekavši odgovore. Ipak, u toj javnoj predstavi o gradu koji traga za svojim nestalima njih nema.
Moglo bi se reći da je Knjeginjić govorio u ime organizacije koja zastupa određenu kategoriju porodica i da se njegove brojke odnose samo na nestale Srbe. To bi bilo razumljivo kada bi se tako i reklo. Ali njegova formulacija odražava širi obrazac: institucije Prijedora već dugo svojim (ne) činjenjem odlučuju čije se stradanje smatra dijelom istorije grada i čije porodice mogu očekivati javno priznanje. U tom razumijevanju Prijedora, mi ostali postojimo samo djelimično.
U tom institucionalnom razumijevanju Prijedora, mi ostali postojimo samo djelimično.
Postojimo kada treba platiti porez na imovinu, komunalne naknade ili druge obaveze prema gradu. Postojimo kao vlasnici preduzeća, trgovina, ugostiteljskih objekata i drugih biznisa koji zapošljavaju Prijedorčane i pune gradski budžet. Postojimo tokom ljeta, kada se hiljade porodica protjeranih devedesetih godina vraćaju u zavičaj, pune gradske ulice, restorane i prodavnice, obnavljaju kuće i troše novac zarađen širom Evrope i svijeta. Postojimo kao birači, kao vlasnici nekretnina, kao investitori, kao ljudi od kojih se očekuje da poštuju zakone i izvršavaju svoje građanske obaveze.
Ali kada tražimo da se na gradskom trgu podigne spomenik našoj ubijenoj djeci, kada tražimo da se institucije sjete naših nestalih, kada insistiramo da i naše stradanje bude priznato kao dio istorije Prijedora, odjednom prestajemo biti ravnopravni građani. Tada naša prava postaju predmet političkih pregovora, naša sjećanja potencijalni izvor međunacionalnih tenzija, a naša mrtva djeca problem koji gradske vlasti već godinama ne žele riješiti.
To nije samo spor oko tumačenja prošlosti. Riječ je o načinu na koji današnje javne institucije tretiraju ljude koji imaju jednake građanske obaveze, ali ne uživaju jednako priznanje vlastitog dostojanstva.
Djeca koja ne pripadaju gradskom sjećanju
Najbolji, ili možda najstrašniji primjer jeste višegodišnja borba porodica 102 ubijene prijedorske djece za spomenik u centru grada. Ta djeca nisu bila vojnici niti su odlučivala o sudbini Bosne i Hercegovine. Bila su djeca Prijedora, učenici njegovih škola, stanovnici njegovih ulica. Porodice ne traže uklanjanje tuđih spomenika niti umanjivanje bilo čije boli. Traže mjesto u gradskoj jezgri na kojem će njihova djeca ostati zapamćena kao ono što su bila: djeca ovog grada.
Fikret Bačić, kojem su ubijeni šestogodišnja kćerka Nermina i dvanaestogodišnji sin Nermin, godinama je jedno od lica te borbe. U njegovoj užoj porodici ubijeno je još šesnaestero djece. Govoreći o zvaničnom obilježavanju “Dana odbrane Prijedora”, postavio je pitanje koje razotkriva svu moralnu bijedu selektivnog sjećanja: „Da li su branili grad od moje Nermine i Nermina?“ To pitanje ne traži odgovor samo od onih koji su 1992. godine donosili odluke o progonu i ubijanju nesrpskog stanovništva. Ono je upućeno današnjim gradskim vlastima, odbornicima Skupštine grada, ljudima koji upravljaju javnim ustanovama i odlučuju kako će izgledati zajednički prostor svih Prijedorčana. Jer svake godine kada odbiju ili odgode odluku o spomeniku, oni zapravo odgovaraju na Bačićevo pitanje. Govore mu da njegova djeca još uvijek nisu dovoljno važna da bi im grad dodijelio mjesto u vlastitom sjećanju.
Svake godine, na “Dan bijelih traka”, porodice, preživjeli i aktivisti donose 102 bijele ruže na gradski trg. Na njima su imena ubijenih dječaka i djevojčica. Nekoliko sati te ruže zauzimaju prostor koji bi trebao pripadati trajnom spomeniku a potom se trg vraća svom uobičajenom izgledu. Tako građani vlastitim rukama iznova stvaraju mjesto sjećanja koje njihove institucije odbijaju trajno priznati.
Posebno je porazno što se sve to događa u gradu koji ima izgrađenu infrastrukturu komemoracije ratnih stradanja. Prijedor ima spomenike, zvanične ceremonije, protokole, predstavnike vlasti koji polažu vijence i govore o obavezi da se poginuli i nestali nikada ne zaborave. Dakle, nije riječ o gradu koji nema sredstava, prostora ili razumijevanja za važnost sjećanja. Naprotiv, gradske institucije vrlo dobro razumiju značaj javnog obilježavanja stradanja. Samo što tu obavezu ne primjenjuju jednako prema svim svojim građanima.
Jednakost koja prestaje na gradskom trgu
Ustav Republike Srpske u članu 10 propisuje ravnopravnost građana u slobodama, pravima i dužnostima i njihovu jednakost pred zakonom, bez obzira na nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest ili druga lična svojstva. Ustav Bosne i Hercegovine, u članu II/4, garantuje uživanje prava i sloboda bez diskriminacije. Zakon o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine obavezuje javne institucije da osiguraju jednako postupanje i zaštitu prava svih građana. To nisu politički ustupci koje bi većina trebalo da učini manjini. To su temelji pravnog poretka iz kojeg gradske vlasti crpe svoj legitimitet.
Naravno, ustavna jednakost ne znači da svaka grupa mora imati identične komemoracije, iste spomenike ili isti odnos prema svim istorijskim događajima. Ali znači da javne institucije ne mogu jednoj grupi građana omogućavati institucionalno priznanje njihovog stradanja, dok drugoj uporno uskraćuju mogućnost da svoje žrtve dostojanstveno obilježi. Znači da javni prostor ne pripada jednoj nacionalnoj zajednici i da gradska uprava nema pravo da određuje čija je bol dovoljno vrijedna da postane dio zajedničkog sjećanja.
Ovdje je važno razlikovati dva pitanja koja se u Prijedoru namjerno ili iz neznanja često miješaju. Prvo je pitanje istorijske odgovornosti za zločine počinjene 1992. godine, o kojima postoje brojne presude međunarodnih i domaćih sudova. Drugo je pitanje današnje odgovornosti institucija da prema svim građanima postupaju ravnopravno. Priznavanje prava porodicama ubijenih i nestalih nesrba ne zahtijeva od bilo koga da se odrekne prava na sjećanje na vlastite žrtve. Ono zahtijeva samo da institucije prestanu tretirati nacionalnu pripadnost kao kriterij za određivanje vrijednosti ljudskog života.
Gradonačelnik, gradska uprava i Skupština grada nisu predstavnici samo onih građana koji dijele njihovu nacionalnost, političko uvjerenje ili tumačenje prošlosti. Oni upravljaju institucijama svih Prijedorčana, uključujući i one koji su iz grada protjerani, one koji su se vratili i one koji danas žive negdje drugo, ali su zadržali svoje veze s njim. Njihova dužnost nije da zastupaju samo većinsko sjećanje, nego da štite prava svih građana, naročito kada su ta prava ugrožena političkom moći većine.
Zato pitanje spomenika ubijenoj djeci nije pitanje dobre volje gradonačelnika ili spremnosti političkih stranaka na kompromis. Ono je pitanje jednakosti pred zakonom i odgovornosti javnih institucija. Da li konkretni postupci gradske uprave predstavljaju diskriminaciju u pravnom smislu, pitanje je koje zaslužuje ozbiljno institucionalno ispitivanje. Ali politička i moralna diskriminacija očigledna je u samom obrascu postupanja: jedne žrtve imaju svoje mjesto u zvaničnom sjećanju grada, dok se porodice drugih godinama moraju boriti za elementarno priznanje.
Od otvorenih zabrana do institucionalne ravnodušnosti
Sjećam se vremena kada je tadašnji gradonačelnik Marko Pavić otvoreno pokušavao spriječiti javno obilježavanje stradanja nesrpskog stanovništva. Zabrana okupljanja 2012. godine postala je jedan od povoda za nastanak “Dana bijelih traka” kao međunarodno prepoznatljive građanske inicijative. Otpor vlasti proizveo je mobilizaciju porodica, aktivista i građana koji nisu pristali da se njihovi mrtvi izbrišu iz javnog prostora.
Danas, pod gradonačelnikom Slobodanom Javorom, problem ima drugačiji oblik. Umjesto otvorene zabrane, imamo dugotrajno odsustvo političke volje da se zahtjev za spomenik konačno riješi. Ne tvrdim da je svaka pojedinačna odluka današnjih vlasti gora od Pavićevih. Ali stanje je u jednom važnom smislu poraznije: prošlo je više od deset godina, činjenice o zločinima nisu manje poznate, zahtjevi porodica nisu postali radikalniji, a trajnog rješenja i dalje nema.
Takva ravnodušnost normalizuje nepravdu. Pretvara je u administrativnu rutinu, u nešto na šta bi se građani trebali naviknuti. A diskriminacija koja više ne izaziva ni osjećaj odgovornosti može biti jednako razorna kao ona koja se provodi otvorenom političkom silom. Na kraju, uz sve što se Marku Pavicu moglo zamjeriti, taj čovjek je prisustvovao masovnim dženazama ubijenih Prijedorčana a na otvaranju konferecije Tribunala u Hagu koja je u prijedorskom pozorištu održana 2005. godine izgovorio ove riječi: “Zato i ja očekujem od današnje konferencije da izgradi još bolje osnove za bolju budućnost svih građana ovdje u Prijedoru. Svaki naš građanin treba jednostavno da očekuje pravdu i istinu. I moramo se suočiti i sa pravdom i sa istinom, upravo onakvom kakva ona jeste.” Današnji gradonačelnik ne želi ni da sjedne za isti sto sa Fikretom Bačićem.
Grad koji je izgubio svoje ljude
U tekstu „Smrtovnica moga grada“, koji sam prije nekoliko godina napisao kao uvod u knjigu s imenima i fotografijama ubijenih Prijedorčana, pokušao sam objasniti nešto što mi se i danas čini presudnim za razumijevanje našeg odnosa prema prošlosti. Masovni zločini počinjeni 1992. godine nisu samo odnijeli hiljade života. Oni su nepovratno promijenili zajednicu koja je postojala prije rata, razorili veze među ljudima i ostavili nas da živimo s posljedicama koje se ne mogu otkloniti pukim protokom vremena. Naknadno poricanje i odbijanje suočavanja s tim zločinima dodatno su produbili rane koje su ostale iza nasilja.
Kada danas razmišljam o Prijedoru, čini mi se da je jedan od najtežih aspekata tog naslijeđa upravo upornost s kojom se pokušava održati predstava o gradu koji pripada samo jednom dijelu svojih stanovnika. Kao da su zločini iz 1992. godine, osim fizičkog progona i ubijanja, trebali proizvesti i trajnu promjenu u samom razumijevanju pripadnosti gradu. Oni koji su protjerani mogu se vratiti, mogu obnoviti kuće, mogu pokrenuti poslove, mogu čak biti poželjni kao izvor ekonomskog razvoja. Ali njihovo pravo da grad prepozna i vlastitu odgovornost prema njihovoj istoriji i njihovim mrtvima ostaje nepriznato.
Za nas koji Prijedor ne doživljavamo kao administrativnu jedinicu, nego kao zavičaj, ta poruka ima posebno značenje. Zavičaj nisu samo kuće, ulice i rijeke. Čine ga ljudi, prijateljstva, komšiluci i uspomene. Prijedor nikada u svojoj istoriji nije bio grad jedne nacionalnosti. Zato izostavljanje nesrpskih žrtava iz zvaničnog sjećanja nije samo uvreda porodicama nego i pokušaj da se iz istorije grada izbriše dio njegovog identiteta.
Niko ne traži od porodica nestalih Srba da se odreknu svoje borbe za istinu. Njihove zahtjeve treba podržati upravo zato što pravo na istinu i dostojanstveno sjećanje mora biti univerzalno. Ali kada se u ime grada govori o nestalima i kada se koriste javni resursi, nacionalna selektivnost prestaje biti pitanje privatnog sjećanja i postaje pitanje javne odgovornosti.
To ne znači izjednačavati istorijska iskustva, zanemariti odgovornost za zločine ili relativizovati sudski utvrđene činjenice o organizovanom progonu nesrpskog stanovništva, logorima, masovnim ubistvima i protjerivanjima. Znači priznati svaku žrtvu kao čovjeka jednakog dostojanstva, a istovremeno insistirati na istini o okolnostima stradanja i odgovornosti počinilaca. Takvo sjećanje ne bi izbrisalo ničiju istoriju. Oslobodilo bi je uloge koju joj nacionalističke politike stalno dodjeljuju: da opravdava isključivo pravo jedne zajednice na teritoriju, institucije i javni prostor.
Pravo da pripadamo svome gradu
Ponekad se pitam kako ljudi koji danas upravljaju Prijedorom zamišljaju njegovu budućnost. Da li zaista vjeruju da je moguće graditi prosperitetan, otvoren i uspješan grad na pretpostavci da jedan dio njegovih stanovnika treba trajno pristati na status građana čija su prava uslovljena političkom voljom većine? Da li smatraju da će generacije djece i unuka protjeranih Prijedorčana nastaviti dolaziti u grad, ulagati u njega i osjećati ga svojim ako im se stalno šalje poruka da njihova porodična istorija nije dobrodošla u njegovom javnom prostoru?
Prijedoru su potrebni ljudi. Potrebni su mu oni koji u njemu žive tokom cijele godine, oni koji se vraćaju tokom ljeta, oni koji ulažu novac, otvaraju radna mjesta i održavaju veze sa zavičajem. Potrebni su mu mladi ljudi koji će u njemu vidjeti mogućnost za pristojan život, a ne mjesto iz kojeg treba otići. Ali pripadnost gradu ne može se graditi isključivo na ekonomskim interesima. Ona podrazumijeva povjerenje da institucije tog grada svakog čovjeka smatraju jednako vrijednim, da ga neće diskriminisati zbog imena, vjere ili porodične istorije i da će njegovo dostojanstvo štititi jednako kao dostojanstvo njegovih sugrađana.
Upravo je zato pitanje odnosa prema žrtvama toliko važno za budućnost Prijedora. Ne zato što grad treba zauvijek ostati zarobljen u prošlosti, nego zato što se iz prošlosti ne može izaći tako što će se njeni najteži dijelovi izbrisati iz javnog sjećanja. Društvo koje odbija priznati nepravdu ne oslobađa se njenog naslijeđa. Ono je prenosi na nove generacije, pretvarajući nekadašnje nasilje u današnju diskriminaciju, a današnju diskriminaciju u sutrašnje nepovjerenje.
Ne očekujem od gradskih vlasti da dijele moja sjećanja, moje emocije ili moje razumijevanje svakog događaja iz prošlosti. Ne očekujem ni da njihovo političko opredjeljenje bude isto kao moje. Ali imam pravo očekivati da poštuju Ustav, da prema svim građanima postupaju ravnopravno i da ne koriste institucije grada za održavanje hijerarhije u kojoj su jedni životi i jedna stradanja vrijedniji od drugih.
To znači da gradske vlasti moraju prestati tretirati spomenik ubijenoj djeci kao politički problem koji je najlakše odgađati. Moraju pokazati da se briga za nestale Prijedorčane ne završava na nacionalnim granicama i da porodice svih nestalih imaju pravo očekivati podršku svojih lokalnih institucija. Moraju prestati posmatrati građane bošnjačke i hrvatske nacionalnosti prvenstveno kao povratnike, dijasporu, poreske obveznike ili investitore, a početi ih tretirati kao ono što jesu: ravnopravne građane kojima grad pripada jednako kao i svim ostalima.
Ne treba nam ničija milostinja, niti poseban status. Ne tražimo da se naša bol proglasi većom od tuđe, da naši mrtvi budu važniji od drugih ili da se bilo kome uskrati pravo na vlastito sjećanje. Tražimo samo da institucije prestanu praviti razliku među građanima na osnovu njihove nacionalnosti, uključujući i onda kada se govori o njihovim mrtvima.
Slaviša Knjeginjić je u svojoj izjavi rekao nešto s čime se potpuno slažem: što više vremena prolazi, pronalaženje nestalih postaje sve teže, a porodice sve nezadovoljnije. To je istina koja važi za svaku porodicu u Prijedoru. I za Zoru Petrović, koja traži supruga Dušana, i za porodice 502 nestalih Prijedorčana nesrpske nacionalnosti, i za Fikreta Bačića i sve roditelje koji još čekaju da njihov grad prizna imena njihove ubijene djece.
Zato bi možda upravo ta izjava mogla biti prilika da se postavi pitanje koje prijedorske institucije već decenijama izbjegavaju. Ne koliko je nestalih Srba, koliko Bošnjaka ili koliko Hrvata, nego kako je moguće da grad koji od svih svojih građana zahtijeva jednako poštovanje zakona i ispunjavanje obaveza ne smatra da i sam ima jednaku obavezu prema svima njima.
Prijedor ne može biti grad svih svojih građana samo kada se naplaćuju porezi, izdaju dozvole i prikupljaju prihodi. Mora to biti i kada se polažu vijenci, traže nestali i podižu spomenici.
Sve dok to ne bude slučaj, svaka zvanična izjava o jednakosti, toleranciji, suživotu i zajedničkoj budućnosti ostat će samo prazna fraza. A mi ćemo nastaviti živjeti s ponižavajućom činjenicom da u vlastitom gradu moramo dokazivati ne samo da imamo pravo na sjećanje, nego i da smo njegovi ravnopravni građani.
Jer grad koji ne priznaje sve svoje mrtve nije naučio da poštuje ni sve svoje žive.
zamisli.ba
