Prošle su 23 godine od onoga dana u Prijedoru koji je uvelike podsjetio na odnos nacista prema Židovima. U tom gradu, ali i u drugima u BiH (pa i širom svijeta), 31. maja obilježen je Dan bijelih traka, sjećanje na vrijeme kad su svi prijedorski nesrbi morali oko ruku nositi bijelu traku. O današnjem odnosu grada i cijele BiH prema ubijenim i nestalim Prijedorčanima razgovarali smo sa Sudbinom Musićem, koji je i sam preživio logore i koji godinama upozorava na sramotno neiskazivanja pijeteta prema žrtvama.

SudbinMusic

Ima li ove godine kakvih razlika u odnosu na prethodna obilježavanja stradanja? Roditelji ubijene djece i dalje čekaju odgovor na peticiju da im se podigne spomenik: vjerujete li u pozitivan ishod?

Razlika u odnosu na prethodne godine je u činjenici da raste broj onih koji se okupljaju u samom Prijedoru i da je solidarnost sve veća. S druge strane, evidentni su i konkretni pritisci na lokalnu vlast. Oformljena je grupa roditelja koja u ime svih ubijenih mališana daje sve od sebe kako bi im se konačno podigao spomenik; zanimljivo je da je delegaciju roditelja primio i prijedorski gradonačelnik Marko Pavić, ali i predsjedavajući Gradske skupštine Sead Jakupović, no osim pukih obećanja i tobožnjeg suosjećanja dosad se ništa nije desilo. Nisam pretjerani optimist: dobro poznajem svoj grad, pa se plašim da će i tu, dosad najplemenitiju inicijativu za suočavanje s prošlošću, netko iskoristiti da dobije na narednim lokalnim izborima. Pritom posebno mislim na gradonačelnika Pavića i njegov DNS, no plašim se i zloupotrebe tzv. probosanskih političkih subjekata koji bi, barem oko ovog pitanja, trebali imati jedinstven i razuman stav. Jer ma kako izgledale i ma kako definirane bile, te su inicijative za većinu građana srpske nacionalnosti i vladajuće političke elite još uvijek velika smetnja, što se dade vrlo dobro iskoristiti. Pretpostavljam da će doći do reprize dešavanja oko memorijalizacije Omarske. U slučaju odobravanja podizanja spomenika, što će se kad-tad morati dogoditi, problem će vjerojatno biti i njegova lokacija. Plašim se da se među inicijatore ne ubaci kost, kao što je dosad bila praksa, i da ne dođe do raskola. Kako se to ne bi desilo, apeliram na sve da budu jedinstveni u svojim stavovima i da ne popuštaju, da si ne dopuste padanje u zamku kojom će ih netko zavaditi, pa vladati. Razočaran sam i ulogom međunarodne zajednice u BiH, koja bi po tom pitanju mnogo toga mogla učiniti.

Sumnjam u iskrenost Srbije

Gradonačelnik Pavić je sve one koji bijelom trakom obilježavaju stradanje Prijedorčana nazvao politikantima koji ovamo navrate jednom godišnje na desetak minuta: kako se, kao čovjek iz prijedorskoga kraja koji svakodnevno ukazuje na problem, osjećate kad čujete takve izjave?

Barem je odustao od termina ‘igrokaz’ i ‘gej parada’! Čudna je pojava taj naš gradonačelnik: smeta mi i medijska prezentacija njegovih stavova i politika koja je Prijedor dovela u situaciju da ima oko 15.000 registriranih nezaposlenih, među kojima je gotovo hiljadu visokoobrazovanih mladih. Time se treba baviti Marko Pavić. A kad jednom shvati, a neće shvatiti nikada, da se mora pogledati istini u oči i raščistiti s bliskom prošlošću, ovo će u očima investitora postati jedna zdrava sredina u kojoj će se i živjeti bolje… Opet se vraćam na izbore: Pavić zna šta govori, njegova je ovogodišnja izjava svjesna, kao i one o igrokazima i gej paradi. Istina je da je dosta komemoranata izvan Prijedora, no hvala im na dolasku, hvala svakom pojedincu ili grupi koji pokazuju solidarnost sa svima nama, a posebno s roditeljima ubijene djece. U Prijedor su, prije svih, došli dobri ljudi s najplemenitijim namjerama.

Gradonačelnika je posebno zasmetalo što je bijela traka istaknuta i na spomeniku narodnom heroju Mladenu Stojanoviću, borcu protiv fašizma: zašto mu ne odgovara i takav način iskazivanja poštovanja prema ubijenima?

Znam za brojne priče i anegdote o Mladenu Stojanoviću i uvjeren sam da bi netko takav i 1992. stao u obranu svega ljudskog i barem pokušao spriječiti zlo, isto ono zlo koje je ubilo i njega i 102 prijedorska djeteta. Brine me odsustvo empatije kod gradonačelnika, brine me da Prijedorom vlada čovjek koji pokazuje takve nedostatke. Prosto mi se ledi krv u žilama pri pomisli da će iskoristiti i ovu, tako bolnu tematiku, i siguran sam da će na tome dobiti i naredne lokalne izbore. Samim time plaši me činjenica da oko mene živi toliko ljudi koji dijele njegova razmišljanja, ljudi s kojima, unatoč zlu i patnjama koje sam prošao, nastojim pronaći zajedničku riječ, investirajući sve u pokušaj izgradnje suživota. Nažalost, stvari su u Prijedoru krenule po zlu 2012., kad smo u nazivu manifestacije kojom smo obilježili 20. godišnjicu stradanja nevinih upotrijebili termin ‘genocid’. Jaki smo i uporni u svojim stavovima, no tada se pojavio i osjećaj usamljenosti u našoj borbi za istinu i samo istinu. Tada smo, nažalost, prvi put osjetili da smo sami i shvatili s kime imamo posla. Nakon toga su uslijedili sve veći pritisak, prozivke i dovođenje u jako nezgodne situacije. Predstavnici međunarodne zajednice učinili su malo ili ništa da nas zaštite, što je Paviću dalo zeleno svjetlo da bude i gori. Pričamo o evroatlantskim integracijama u gradu koji je na 20 kilometara zračne udaljenosti od granice EU-a… Bože moj, gdje su sve one vrijednosti suvremene evropske demokracije? Ako se borimo za tako plemenitu stvar i u toj se borbi osjećamo osamljenima, i to u zemlji koja je zamalo protektorat bjelosvjetskih i evropskih centara moći, onda je to veliki problem. Postali smo prilično umorni i, svakako, financijski uništeni. Tom osjećaju, barem kod mene, pridonosi i činjenica da su u međuvremenu oslobođeni gotovo svi ratni zločinci osuđeni u Hagu za ratne zločine u Prijedoru. No čemu, zapravo, dajemo toliki publicitet gradonačelniku i to upravo u povodu Dana bijelih traka? Briga me za Marka Pavića!

Što mislite o činjenici da bi vlast u Republici Srpskoj ponovno mogao preuzeti SDS, posebice vezano uz odgovornost te stranke za ratna stradanja Bošnjaka u Prijedoru i okolici? Bi li se mogao ponoviti scenarij nalik onome hrvatskome, kad je za vladavine HDZ-a Ante Gotovina proslijeđen u Hag? Jer Srbija danas šalje jasnije poruke o svojoj odgovornosti u zločinima nego kad je vlast ondje imala Demokratska stranka?

Da, svaki iskorak, pa i onaj najmanji, jako je važan, no pitanje je koliko je on iskren. A ja moram biti iskren i direktan: grozim se činjenice da je SDS postao alternativa. Žao mi je što ovo moram reći, no dok god BiH funkcionira na temelju Dejtonskog sporazuma, ne vidim svijetlu točku u tunelu. Smeta mi i ta pretjerana afirmacija Republike Srpske ili afirmacija pojedinih političara u kojekakve alternative. U odsutnosti iskrenosti, u očima svih predstavnika međunarodne zajednice Prijedor je i dalje, i pored evidentnih kršenja ljudskih prava, primjer suživota. I zašto bi mene sada zanimali samo SDS i vlast u RS-u? Ja sam građanin BiH i ako hoću da mi bude bolje, moram biti zabrinut i za građane Mostara, Trebinja, Tuzle, Bihaća, Bijeljine i Srebrenice.

Činjenica je da je Gotovina uhapšen pa pušten; činjenica je i da je velikosrpski fašizam spašen i da njegovi lideri danas vladaju Srbijom. Ne mogu prijeći preko činjenice da je premijer Srbije šetao sa Šešeljem oko Sarajeva, da je srpski predsjednik bivši četnički vojvoda, da ne govorim o Ivici Dačiću. Srbiji ne vjerujem ništa, previše je tu toga odvratno lažnoga i teatralnoga! Možda je moje mišljenje, kako to vole reći novopečeni kreatori regionalnog sučeljavanja s prošlošću, previše subjektivno i dolazi iz perspektive žrtve (koja je irelevantna jer je zasnovana na emocijama), ali ja to tako vidim. Iskoraci u Republici Srpskoj su bitni, no zašto ne reći da mi je danas odvratan termin ‘ljevica Republike Srpske’ ili ‘ljudskopravaški sektor Republike Srpske’? Dakle netko počini genocid, stvori teritorij za vas, a vi to onda farbate u pink ili dugine boje. Republika Srpska je učinila sve da u generacijama rođenima poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma ubije sve bosansko. Plašim se za budućnost naše djece upravo stoga što su nam alternative takve kakve jesu.

Jasno pitanje o genocidu

Vjerujete li da će zločini u Prijedoru i okolici ikad biti okarakterizirani kao genocid?

Nadam se da će sudski epilog biti takav i da će Ratko Mladić biti osuđen i za genocid u Prijedoru. Kad smo kod tih ‘općinskih genocida’, mislim da je i to vješto ubačena terminologija, na koju smo zaista svi nasjeli. Genocida je bilo ili ga nije bilo: zna se kako je definiran i nema akademske i pravne prepreke da se kao genocid okarakterizira zločin nad bošnjačkom, odnosno hrvatskom populacijom u Prijedoru. Metodologija kojom je sprovođen potvrđuje da je kreiran na jednom mjestu i ostvarivan planski i koordinirano na cijelom području koje je tada kontrolirala vojska bosanskih Srba. Namjera je bila jasna i rezultat je očit. Na sceni je njegova posljednja faza, koju karakterizira kontinuitet diskriminacije započete 1992. Povratnička populacija, jednostavno, nestaje i ako se uskoro ne učini nešto konkretno, ideologija kojom su se počinitelji genocida vodili postat će pobjedničkom. Bit će to poraz cijelog čovječanstva. Izgubit će svi, no ja ne znam imam li nakon svih ovih godina patnje išta više za izgubiti.

Određene aktiviste nekih prijedorskih civilnih udruga prozvali ste da vas stavljaju u istu ravan s čelnicima tamošnjih srpskih boračkih udruženja: o čemu je konkretno riječ?

Kolege ‘ljudskopravaši’ tobožnje građanske orijentacije su mi zamjerili što sam javno postavio jasno pitanje o genocidu. Pitao sam, naime, može li se reći da se desio genocid nad građanima i građankama, skrećući im pritom pažnju na jedan jako bitan moment u kojem svi griješe, a to je izbjegavanje nacionalnog identiteta žrtve i počinitelja zločina. Zašto je problem reći da je u Prijedoru počinjen genocid nad Bošnjacima i Hrvatima? Zašto je problem govoriti (i) o identitetu pobijene djece (koja onaj nacionalni, naravno, nemaju), reći da su to bila djeca Bošnjaka i Hrvata i, u dva slučaja, djeca Roma? Time se ne čini ništa dobro nijednom počinitelju zločina, jer se oni tako amnestiraju i rehabilitiraju, a ideologija kojom su se vodili dovodi se u pitanje. A ako se to čini, negira se i sam genocid, jer on nije počinjen građanima od građana. Ne vidim što je tu nejasno, no radi takvih sam pitanja stavljen u isti rang s čelnicima srpskih udruženja koja riječju i djelom na terenu sprovode politiku Marka Pavića, koriste enormna sredstva iz budžeta grada i uživaju u svim blagodatima namijenjenima najodanijima režimu RS-a.

Problem je očito u nazivanju stvari pravim imenom: vi to činite, no zauzvrat vas ne tapšaju po ramenima?
Osjećam se poniženo. Nakon sveg zla, vratio sam se u svoj grad i bez trunke mržnje prema bilo kome već 17 godina muku mučim da vratim ono što je moje. Pružio sam ruku pomirenja. Ovo što su povratnici u Prijedor uradili jedna je dimenzija više: što još trebam učiniti da budem prihvaćen? Postoji granica koju ne želim prijeći, principi koje ne želim pogaziti. Moj rahmetli otac, Titovo kumče Huse Musić, strijeljan je zato što je bio musliman, odnosno Bošnjak! Ubila ga je ideologija najvećeg zla s kraja 20. stoljeća, velikosrpski fašizam. Kome je to problem čuti neka ga rješava: zašto sam ja nacionalist ako izgovaram tu činjenicu? No, bože moj, idemo dalje, nije mi ovo prvo poniženje u životu. Teže mi je pala činjenica da ti mladi ljudi, zapravo mladi prijedorski Srbi, to tako teško prihvaćaju… Moram istaknuti da su sve dosadašnje komemoracije imale isključivo građanski karakter, najmanje je tu prostora ostavljeno politici ili nacionalizmu. Pa u Prijedoru je odavno oduzeta riječ političarima, čak i na najvećem i najtužnijem godišnjem skupu, na dženazama i sahranama identificiranih nevinih žrtava. Ako je cijena suživota izbjegavati istinu, ja tu cijenu ne želim platiti. Jer istina je jasna i nju je na šokantan način u septembru 2013. potvrdila Tomašica, taj pečat na svemu onome što smo dotada dokazivali svjetskoj javnosti, nastojeći predočiti istinu o genocidu u Prijedoru.

Prijedor je dao popriličan broj osuđenih za ratne zločine, no vi i dalje tragate za svojom stradalom rodbinom jer još postoji zakon šutnje? Kako izaći iz tog labirinta?

Prijedor je evropski grad s najvećim brojem procesuiranih ratnih zločinaca po glavi stanovnika. Nažalost, tu je i mnogo onih koji nikada neće biti procesuirani. No najbolnije je što mnogi nestali nikada neće biti pronađeni, unatoč tome što su njihovi ubojice već odležali nevjerojatno male kazne zatvora i sada pecaju ribu na obalama Sane, često i ispred moje kuće. Šutnja se generira, generira je vlast u Prijedoru i ne samo u Prijedoru. Nevjerojatna je transformacija načina vladavine RS-om, što pratim posljednjih deset godina: sve se nekako pretvorilo u svojevrsnu putinovsku diktaturu. Iz tog će se labirinta teško izaći. Unatoč svemu, i dalje vjerujem u dobrotu našega običnog čovjeka, radnika i seljaka, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest. To je većina, ali ona koja šuti. Zašto šuti? Taj naš obični svijet izlagan je unazad nekoliko stoljeća različitim oblicima diktature i naučio je strahovati za svaku izgovorenu riječ. Nemojmo idealizirati ni Jugoslaviju. Tog običnog čovjeka, tu šutljivu većinu, treba osloboditi. Tu se krije rješenje, samo je pitanje kako to izvesti.

Portal Novosti