Piše: Alma Čirkić

Da li je vam je poznata legenda o Safikadi? Najpoznatija banjalučka legenda ima više verzija. Prema jednoj, prelijepa Banjalučanka bila je unuka Ferhad-paše Sokolovića, prema drugoj kćerka uglednog bogatog Banjalučanina. Zaljubila se u turskog vojnika , ali je on poginuo u borbama, zbog čega se obučena u vjenčanicu bacila pred top koji je označavao podne s tvrđave Kastel. Njene poslednje riječi bile su: “Vjerna sam ti do groba.” Druga verzija govori da je u pitanju bio austrougarski vojnik i da ta ljubav nije mogla da živi iz kulturoloških razloga. Njen ugledni otac i komandant tvrđave odlučili su da rastave dvoje mladih pa su vojnika poslali u borbe u Andaluziju gdje je on stradao. Čuvši te vijesti Safikada je stala pred top. Njeno mrtvo tijelo palo je na mjesto današnjeg spomenika gdje ljudi pale svijeće za ljubav koja vjecno traje. Na stranu smisao ili besmisao ljubavne priče, obratite pažnju na nešto drugo. Koliku hrabrost i odlučnost treba da ima žena da okonča život? Koliko jaka treba da bude da kaže da neće dalje na način koji joj je ponudjen? Koliko prkosa, ponosa i ljubavi da se odluči da ide sama protiv svih?

Ja poznajem mnogo banjalučkih Safikada. Divne žene koje se nadljudskom snagom bore sa životnim nedaćama. Poznajem samohrane majke koje odgajaju ljude, koje stvaraju posao i ime iz ničega. Poznajem majke koje se bore sa bolešću ali se trude da obezbijede bolji život svom djetetu. Te iste majke ne zaboravljaju ni tudju djecu. Organizuju nekima od njih barem rodjendansku proslavu koju ta djeca ranije nisu imala. Poznajem majke koje su odgojile heroje koji su uprkos bolesti postali akademski obrazovani gradjani, pravi primjeri svojim vršnjacima. Redaju diplomu za diplomom, kao iz rukava, bez pretjeranom truda i napora. Djeca mojih banjalučkih Safikada izlažu svoja djela u umjetničkim galerijama širom svijeta. Poznati su i priznati u svijetu. Da li su priznati u svom gradu? Ne umanjujući značaj divne legende i sagledavajući realne činjenice, moje Safikade su veći heroji. Moje Safikade mogu promjeniti stvari na bolje. Jače su, hrabrije i ponosnije no ikad. Safikada iz legende je izgubila muškarca. Današnje gube djecu. Odlaze u inostranstvo, ostavljaju roditelje, ili ih jednostavno proguta mrak. Ostaju bez nečeg što im je sveto, bez nečeg što im znači sve. U dubini duše osjećam da je vrijeme legendi prošlo. Kad one odluče da im je dosta, a taj momenat je veoma blizu, i latiničnim i ćiriličnim pismom, i na svim jezicima svijeta, vjerujte mi, pisaće istoriju!