Ulazim u Šehidsko mezarje Hambarine. Na udaljenosti od nekih dvadesetak metara primjećujem ženu i dvije djevojčice. Bijeli nišani okružuju Edisu Šehić, rođenu Horić.
Miliuje šehidski nišan dok guta tugu i neopisivu bol. Kćerka joj nije tako jaka, pa suze teku u potocima.
Za ljude slabog srca, scena od koje se ledi krv u žilama i ostaje trajno urezana u životu novinara koji već desetljećima sudjeluje u pisanju istine o nevinim žrtvama Hambarina i Mataruškog Brda.
Edisa, promuklim glasom kaže da su tu njeni srodnici ubijeni ljeta 1992.godine. Otac Edhem je ubijen u 38. godini života.
Ubili su 327 mještana Hambarina.
„Otac, stric, stričević, jedan tetak, drugi tetak,… Sjećam se dana kada su oca odveli, imala sam 12 godina“, kaže Edisa.
Naglašava da je kćerke pitaju zašto su ubili dida i da je sve teže kako rastu objasniti zašto su ubijani nevini ljudi?
„Ubili su ga zato što je bio Musliman, Bošnjak“. Dok osjećaji naviru, u pozadini se čuje plač najmlađe kćerke.
„Nije to samo 22. maj. Bol je svakog dana, u svakoj fazi života. Za praznike, rođendane, neke druge događaje, uvijek je ta osoba koja fali,tu“.
Senudin Safić /Mojprijedor.com
