Piše: Anto Tomić
Još uvijek gledam ove slike od nedjelje iz Prijedora. Bijele trake.
I ne mogu se sit nagledati. A oko srca mi toplo. Sretan !
Slike dobrote, poštenja, ljudskosti, saosjecanja. (A nađe se i ljepote, masala.)…
A sve moji !
Iz Sarajeva, Tuzle, Mostara, Zenice, Zagreba, Ljubljane….hoće srce da mi prepukne. A i nešto toplo se skotrlja niz obraz. Od sreće i ponosa.
I kap gorčine.
Slabo nešto vidim na fotografijama one moje Ljubijce i Prijedorcane koji su ostali u rodnom kraju. Fale mi oni “što ništa nisu krivi”, oni “ko nam to učini “, “ko nas rastavi”.
Na dušu vam.
Ali, nako pošteno, mogli ste na desetak minuta pregaziti svoju sjenku i staviti tu bijelu krpu na ruku. Ne bi vam otpala.
I cvjetak ostaviti za ono sto i dvoje.
Ne vidjeh na slikama Milana, Duška, Djujku, Djuku, Stojanku niti druge Ljubijce. A trebali ste biti. Radi Irfe Sekinog, radi Čarape, Fehe, Smaje, Nede, Jovana, Uzeira, Drage, Verige, Ilije. …
Ne vidjeh ni bilo koga od mojih bivših radnih kolega iz Omarske. A trebali ste biti. Radi Ante, Milanka, Lopeza….
Ne nađoh na fotkama ni Zoranu, Goranu, Vesnu, Cecu, Zorana, Milu, Čiku ….a trebali ste biti. Radi Edne i Nize….
I ne recite nikad više “ko nam to učini, ko nas rastavi”.
Jebite se !
(ako se neko od prozvanih našao u šetnji sa trakom na ruci, nek’ mi oprosti, obnevidjelo se)
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.