ANTOlogija, Kolumne, Život

ANTOlogija: Prvomajska

Ljubija,  april 92’            

    GataPoslijednje pripreme za sutrašnj praznik su okončane. Proplanak na mjestu bivšeg  “Lovačkog” u ljubijskom boriku je očišćen, kameni roštilj poravljen, ražanj naoštren, janje je dobrovoljno zasjelo na njemu. Kobasice, pilići, ćevapčići, pljeskavice….nema da fali. A “šleper” piva je u pripravnosti i prilagođava se namjenskoj temperaturi. Sve je spremno za sutrašnji 1. maj. 

 

       Prvomajsko “zagrijavanje” počinje po običaju, dan ranije. Polako se, već u poslijepodnevnim satima , iskupljamo u kafiću/ discoteci kod Bobana.  Uz priču, šegu, dobru muziku, pokoji gemištec, raspoloženje raste. Bezbrižno, bez problema.  Jeste, istina, tamo negdje po Bosni se puca, ratuje, ali šta mi imamo s tim. Sve je to tako daleko od nas, mi smo u Ljubiji, oazi mira.  Ovdje se to ne može dogoditi. Ne u našoj Ljubiji, gdje vlada drugarstvo, rudarska solidarnost, gdje se bratstvo i jedinstvo piše velikim slovima.     

 

  Sjedimo u kafiću, pijuckamo, zabavljamo se. Dolazi jedna prijateljica sa špilom karata, pokazuje mi kako se  “gleda” u karte, kako se gata. Dijeljenje i slaganje karata se brzo uči, a pričanje mi, hvala Bogu, dobro ide. Zauzimam jedan stol i otvaram  “biznis”. Profesionalno prilazim ovom svom novom  “poslu”. Gatanje naplaćujem u gemištima. I svakom od “mušterija” pričam ono šta želi čuti. Broj gemišta na mom novom radnom mjestu je sve veći. 

  Stolu prilazi Karlo i pita šta karte kažu, da li će biti 1.maj ?  “Naravno da je sutra 1.maj, kakvo je to pitanje ?” pitam ga. “Gataj !”, kaže mi. On polovi karte, ja ih slažem po stolu, i vidi vrag, ispade da nema 1.maja. Nije dobro prepolovio, kažem, hajde ponovo. I ponovo i treći pokušaj- bezuspješno.  Prvomajskog uranka i proslave, po mom gatanju neće biti. Svi se zezaju, ismijavaju moje vidovnjačke sposobnosti.

Sprdnja na moj račun se još nije ni završila, kad u kafić uđoše policajci. Gasi se muzika, pali se svjetlo, važno saopćenje: SDS preuzima vlast u općini, bla blaa, zabranjeno okupljanje, protesti, bla bla, policijski sat od 22:00. Nema proslave 1,maja. Muk u prostoriji, sve se glave okreću prema meni. Sliježem ramenima u nelagodi: “Pa, nisam ja kriv, karte…….”     

 

    Par mjeseci kasnije, u logoru Omarska, neko od Ljubijaca se sjetio ovog događaja. Negdje su našli špil karata i opet sam morao gatati. I ja sam “gledao” u karte i pričao, pričao sve po željama logoraša. O izlasku iz logora, o porodicama, djeci, boljoj budućnosti, slobodi. Gatao sam rado i bez nadoknade (po koji put sam dobio cigaretu, ali zasluženo- za dobro proricanje sudbine).   Neko od Ljubijaca me pita, kad ćemo biti pušteni na slobodu ?  “Kad u logor dođe onaj ko nas je pozatvarao”, kažu karte.

Sutradan je u Ljubiji uhapšen i u Omarsku doveden komandir ljubijske policije, Baja Bjekić. Dva dana kasnije počele su prozivke i čitanje spiskova i napokon raspuštanje logora. I opet su moje karte imale pravo……..       

Anto Tomic

Leave a Reply