Na jednoj od mojih polica s knjigama u Australiji, naslonjena na komplete knjiga Ive Andrića i Williama Shakespearea, stoji jedna stara fotografija. Uokvirena u ram zlatne boje, kao da sam želio sačuvati ne samo sliku nego i vrijeme koje je na njoj zauvijek zaustavljeno.
Fotografija je nastala osamdesetih godina prošlog stoljeća. Na njoj su trojica mladih ljudi. U sredini je Fikret Hodžić, poznati bodybuilder. Na lijevoj strani je Jure-Juraj Bartoš, tada njegov učenik i veliki obožavatelj, a na desnoj sam ja.
Danas dvojica od ljudi sa slike više nisu među živima.
I upravo zato ova fotografija za mene nije samo jedna fotografija više. Ona jeste uspomena, ali i pitanje. Ona je komadić jednog svijeta koji je nestao, a istodobno i nijemi svjedok jednog zločina na koji, nakon više od trideset i tri godine, još uvijek nije dobijen službeni odgovor.
Fikret Hodžić bio je mnogo više od čovjeka snažnih mišića.
Bio je jedan od najpoznatijih bodybuildera koje je Bosna i Hercegovina ikada imala. U tadašnjoj Jugoslaviji bio je prava sportska zvijezda. Petnaest puta uzastopno bio je prvak Jugoslavije. Bio je viceprvak Europe, a 1981. godine u Kairu, u Egiptu, osvojio je treće mjesto na Svjetskom prvenstvu (IFBB).
U vrijeme kada internet još nije postojao, kada se sportske vijesti nisu širile društvenim mrežama i kada nije svatko imao mogućnost u nekoliko sekundi pogledati fotografiju nekog sportaša iz drugog kraja svijeta, Fikretovo ime putovalo je mnogo dalje od Bosne.
Ljudi su ga znali. Prepoznavali su ga na ulici. A oni koji su ga poznavali osobno znali su još nešto: iza tog velikog i izvanredno izvajanog tijela stajao je, kako su mnogi govorili, izuzetno blag čovjek.
Na fotografiji se još nalazi Jure Bartos, koji je Fikreta od milja zvao „Kvrgo“. Jure je bio učenik i veliki Fikretov obožavatelj. Na drugoj strani fotografije sam ja.
U to vrijeme znao sam iz Prijedora, a kasnije iz Ljubije, sjesti na bicikl i krenuti prema Kozarcu na trening. Iz Prijedora je to bilo oko dvanaest kilometara, iz Ljubije dvadeset i četiri. Danas se možda nekome tih nekoliko desetaka kilometara ne čini naročitim putovanjem. Meni je tada to bio put prema čovjeku kojem sam se divio.
Fikret nije bio samo prvak kojeg sam gledao na slikama. Bio je čovjek kod kojega sam dolazio trenirati. Istina, meni nije cilj postati body builder, ali sam želio dodatno ojačati tijelo za potrebe drugog sporta kojim sam se već uveliko bavio.
I zato je teško opisati osjećaj kada se čovjek danas zagleda u jednu takvu fotografiju i shvati da su dvojica ljudi s nje otišla zauvijek.
Fikret je ubijen u srpnju/julu 1992. godine ispred svoje kuće u Trnopolju kod Kozarca, na području općine Prijedor.
Nenajavljeni rat je tada već počeo gutati sve ono što smo kratko do tada smatrali normalnim životom. Ljudi su nestajali. Obitelji su razdvajane. Kuće su gorjele. Čitavi životi preko noći su se pretvarali u uspomene.
Nedaleko od mjesta na kojem je Fikret ubijen bila je njegova supruga Suada sa sinom i kćeri. Oni su poslani prema novoformiranom logoru Trnopolje. Sudbina njihove obitelji kasnije je donijela još jednu strašnu tragediju: njihov sin će nakon rata također nesretno stradati.
Ponekad čovjek jednostavno ostane bez riječi.
Može pokušavati objasniti povijest, rat, mržnju, politiku i sve ono što je dovelo do tragedije. Ali kada se sve to ogoli, ostaje jednostavna činjenica: jedan nevin čovjek je ubijen.
Čovjek koji je imao obitelj. Čovjek koji je imao prijatelje. Čovjek koji je imao snove.
Čovjek kojega su poznavali i voljeli ljudi od Triglava do Gevgelije, pa i mnogo šire.
A onda se, kao da sama tragedija nije bila dovoljna, pojavila još jedna priča.
Nakon rata počele su kružiti glasine da je upravo Jure Bartos bio taj koji je ubio Fikreta.
Ta je priča već godinama živjela među ljudima. I pravim izvršiteljima zločina ona sigurno odgovara.
I moram biti iskren: i ja sam, sve do ove godine, u sebi nosio određenu sumnju. Ne zato što sam imao dokaze, nego upravo suprotno – zato što ih nisam imao. Jure je nakon rata počinio samoubojstvo, a neki su njegovu smrt tumačili kao posljedicu krivnje i nemogućnosti da živi s vlastitom savješću.
Ali glasina nije dokaz. Samoubojstvo nije priznanje. Šutnja nije dokaz krivnje.
A ljudski život ne smije se uništavati još jednom – ovaj put ne metkom, nego neprovjerenom pričom.
Ovog ljeta ponovno sam susreo Suadu, Fikretovu suprugu. Prvi put sreo sam je još ratne 1993. godine u Stuttgartu u Njemačkoj. Ona je već bila u Njemačkoj i došla mi je u posjetu u Stuttgart sa sinom Džemalom. Ovaj put susret se dogodio u Spomen-sobi Fikret Hodžić u Kozarcu.
Pitao sam je izravno ono što me godinama mučilo: je li istina da je Jure bio čovjek koji je ubio Fikreta?
Njezin odgovor bio je decidan. Rekla je da ona zna tko je ubio Fikreta.
Ali rekla je i nešto drugo, jednako jasno, a to je da Jure nije bio taj koji ga je ubio.
Te riječi za mene nisu samo promijenile jednu staru sumnju. One su me ponovno suočile s mnogo većim pitanjem.
Ako Jure nije bio ubojica – a prema riječima Fikretove supruge nije – tko je onda ubio Fikreta?
I zašto, nakon više od 33 godine, još uvijek nemamo službeni odgovor?
To više nije samo pitanje jedne obitelji. To je pitanje čitavog društva i države.
Naravno, istrage ratnih zločina mogu biti složene. Prošlo je mnogo vremena. Svjedoci umiru, sjećanja blijede, dokazi nestaju. Rat je ostavio bezbroj zločina i bezbroj neriješenih sudbina.
Ali upravo zato ne smijemo prihvatiti zaborav kao konačnu presudu.
Fikret Hodžić nije bio samo broj u statistici rata u BiH. Bio je čovjek. Bio je suprug. Bio je otac. Bio je velik i cijenjen sportaš. Bio je prijatelj. Bio je čovjek koji je svojim radom i talentom pronio ime Bosne i Hercegovine i Jugoslavije daleko izvan njezinih granica.
I bio je moj prijatelj iz jednog vremena koje je, gledano s današnje udaljenosti, izgledalo gotovo nestvarno.
Zato danas ponovno posmatram ovu fotografiju na polici s knjigama.
Andrić s jedne strane. Shakespeare s druge. A između njih trojica mladića.
Jedan je mučki ubijen. Drugi je otišao vlastitim putem iz života, ali je na njega ostala bačena sjena optužbe koju, prema riječima Suade Hodžić, on nije zaslužio.
A treći još uvijek gleda fotografiju i pita se kako je moguće da nakon svega što se dogodilo odgovor još uvijek nije stigao.
Možda je upravo to ono što fotografije rade bolje od knjiga: ne daju nam da zaboravimo.
One šute, ali i pitaju.
I ova moja fotografija danas pita samo jedno: Tko je ubio Fikreta Hodžića?
Više od tri desetljeća dovoljno se dugo čekalo.
Vrijeme je da nadležni organi ponovno otvore ono što možda nikada nije smjelo biti zatvoreno. Vrijeme je da se utvrde činjenice, saslušaju svjedoci, provjere dostupni tragovi i, ako dokazi postoje, odgovorni konačno izvedu pred lice pravde.
Ne zbog osvete. Ne zbog politike. Ponajmanje dnevne politike.
Ne zbog novih podjela. Nego zbog istine.
Jer država koja traži da joj vjerujemo mora pokazati da nijedan čovjek nije zaboravljen samo zato što je prošlo mnogo godina.
A Fikret Hodžić zaslužuje da njegovo ime ne ostane samo zapisano na spomen-ploči i u sjećanjima njegovih prijatelja.
Zaslužuje istinu. Njegova obitelj zaslužuje istinu.
A Bosna i Hercegovina duguje istinu jednom od svojih najvećih sportaša i jednom čovjeku kojega su, kako se sjećam, ljudi voljeli upravo zato što je ispod svih tih mišića bio – čovjek.
I zato, svaki put kada bacim pogled na ovu staru fotografiju, ja ne vidim samo prošlost.
Ja vidim dvojicu ljudi kojih više nema, ali vidim i sebe mnogo mlađeg.
Vidim jedno vrijeme koje je nestalo. I vidim pitanje koje još uvijek čeka odgovor.
Tko je ubio Fikreta Hodžića?
Nakon više od 33 godine, krajnje je vrijeme da odgovor napokon saznamo.
Nenad Bakaj / Plenum.ba
