Alma Filipović je rodom iz Prijedora. Živi i radi u SAD, preciznije rečeno Jackonville, Florida. Treba istaći da je jako aktivna kada je riječ o humanitarnim projektima, tako da je s Bosancima i Hercegovcima koji žive i rade na Floridi, mnogo puta pružila ruku dobrote prema ljudima u stanju potrebe. Ističe da je jako ponosna na svoju BiH i često naglašava patriotizam i ljubav prema gradu na Sani.
Njena velika želja je bila je da posjeti Memorijalni centar u Potočarima i sudjeluje u Maršu mira (Marš putem spasa).
Ovih dana san se pretvorio u javu i Alma Filipović je postala dio jedne velike porodice koja u srcu i duši nosi tugu iz gradića gdje je ljeta 1995.godine počinjen genocid.
„Srebrenica je moja velika i vječita rana. Moja bol koju ću nositi dok sam živa. Više od 10 godina sam čekala vrijeme za Marš mira (Marš putem spasa). Znala sam da ću to uraditi, samo nisam znala kad. Željela sam i imala potrebu da barem malo osjetim patnju i bol kroz koju su prošli naši Srebreničani na putu smrti. Kada sam vidjela da je ovog jula došlo moje vrijeme nisam razmišljala, prijavila sam se i krenula“.
Marš mira je i ove godine izazvao pažnju domaće i svjetske javnosti. To je pješački pohod koji se održava u sklopu obilježavanja godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice i njene okoline.
„Jedini strah koji sam imala je bio da zbog uganuća ili teže povrede ne uđem u Potočare, ostalo sam znala da moram i da nema odustajanja u putu. Najveće moje poniženje i sram bio da nisam uspjela. Ovaj marš bi trebali svi da prđu barem jednom u životu.
Na marš sam krenula sa ostalim članovima AntiDayton pokreta kojem i sama pripadam. Bilo nas je 23 i ova tri dana smo disali jedni za druge, previjali žuljeve, dijelili posljednji zalogaj hljeba, posljednje kapi vode. Nevjerovatan osjećaj da zadnji zalogaj ili gutljaj vode daš drugom i zbog toga budeš još i sretan. Marš je bio težak, naporan, ali podrška jednih drugima je bila tolika da nikog nismo ostavljali. Bilo je etapa gdje jednostavno padneš na zemlju i ostaneš bez daha. Onda se sjetimo kako je njima bilo, pa ustanemo i nastavimo dalje“, ističe Alma Filipović.
Kao sudionica Marša mira kaže da to nije jednostavno savladati jer nosi mnogo izazova, pa čovjeku ne preostaje ništa drugo nego zapitati se, kako su to izdržali gladni i ranjeni Srebreničani koji su našli put do slobode. Poseban je osjećaj kada se ugledaju nišani u Potočarima.
„Kad čovjek prođe prvu etapu i dođe u kamp misli da sutra neće ni ustati na noge, a sutra ustaneš sa velikim bolovima i jako želiš da ideš dalje i tako prođe i ta etapa,pa i treća koja je duga skoro 40 kilometarai koja je najteža. Ali, kada sam se približila Potočarima imala sam osjećaj da noge same idu kao da me ptice na krilima nose. Kad sam ugledala nišane u Potočarima sa jednog brda onda su me emocije savladale i plakala sam, jecala sam. Obrisala suze, digla glavu i ponosno ušla u memorijalni centar. Neće oni mene gledati da plačem“.
Teško je naći prave riječi da se opiše osjećaj nakon Marša mira. Razne misli obuzmu insana, i kako Alma ističe mnogo puta se upitala, zašto?
„Osjećaj poslije marša je čudan. Osjećala sam se prvi put u životu, pravo ponosna na sebe. Imala sam osjećaj i da umrem, ne bi mi bilo žao jer sam se odužila bar malo žrtvama Srebreničkog genocida.
U Potočarima sam se osjećala jako teško. Pomisli čovječe da li je ovo stvarno? Zašto su ih ubijali? Zašto ih nisu pustili da pređu živi? Zašto ovdje danas nema 100 hiljada ljudi i to sam pomislila? Jesmo li svijesni da je nad nama izvršen genocid? Oni koji su nas poubijali, silovali, pljačkali, zatvarali u logore, logično je da to negiraju. Naše je da budemo glasniji, svijesniji, da radimo na obilježavanju 11.jula i svih ostalih datuma koji su vezani za zločine u BiH, širom svijeta i to što glasnije“, zaključuje Alma Filipović tužna i ponosna što je 11.juli dočekala u Srebrenici.
Senudin Safić /Mojprijedor.com
