Ovu u Prijedoru vrlo poznatu gostionicu u najstrožijem centru grada nikada nisam drugačije zvao nego birtija. Tako su je zvali svi u mome najbližem komšiluku , pa tako je evo i ja zovem u ovomme kratkom zapisu.
Ova birtija je igrala značajnu ulogu u Prijedorskom kako dnevnom tako večernjem društvenom životu .
……
Dugo,dugo poslije rata se za tu birtiju koristio narodni naziv „ Kod Darinke“, ili samo „Kod Dare“
Kuća u kojoj je birtija je bila u vlasništvu porodice Damjanović , jedne časne srpske građanske porodice sa kojom smo mi , moja porodica preko mog starijeg brata bili u kumovskim odnosima.
Nisam se nikada posebno udubljivao zašto se govorilo „Kod Ciganovke“. Navodno se Dara vlasnica kuće i objekta djevojački prezivala Ciganović.
Bilo kako bilo birtija „Kod Darinke“ je Darinki oduzeta, nacionalizirana od strane partizanske vlasti i nastavila je poslovanje pod sadašnjim imenom Gostionica „Centar“ .
…….
Birtija je bila u neposrednoj blizini zgrade „sreza“, a kasnije općine Prijedor i imala određenu funkciju u relacijama građana i vlasti. Za svoju klientelu , „mokru braću“, noćobdije, redovne i povremene goste to je bio „centar svijeta“.
U komšiluku se pričalo da je ta birtija stjecište doušnika i policijskih žbirova svake vrste, te da se je treba klonuti.
Za neke ljude se govorilo da je upravo u toj birtiji „nešto lanuo“ nešto što nije bilo po volji tadašnjoj vlasti.
Tu se oduvjek dogovaralo,ogovaralo,pjevalo i lumpovalo , ali i , cinkarilo,potplaćivalo ,doplaćivalo i otplaćivalo
…..
Godinama sam prolazio pored velikih prozora ostakljenih tzv. „mliječnim staklom“. Vrlo često se iz birtije čula pjesma i galama . Najbučnije i najveselije je bilo petkom ,pazarnim danom i to naročito u vrijeme kad je pijaca bila pored „jereze“
Gostionica , birtija dakle nije oduvjek imala baštu, Tek negdje oko 1960 je otvorena bašta i to na sadašnjem mjestu. Na tom je prostoru bila nekada Midžića kafana u starobosanskoj kući iz koje potiče narodni heroj Esad Midžić po kome je i naša cijela ulica dobila ime.
Narodni heroj Esad Midžić je po mišljenju „novih“ imao „pogrešno“ ime i pripadao „pogrešnom“ narodu. Naziv ulice je promjenjen u „zanatska“.
Međutim,to je posebna tema i o tom potom.
….
Kao student sam ,koliko se sjećam u toj bašti znao ljeti popiti čašu piva. Rijetko sam ulazio unutra.
Ipak se sjećam velikog šanka za kojim skoro nikada nije bilo slobodnog mjesta , a mnogi su željeli da se upravo na njega prislonu ,odnosno „nalakte“ .
Jedan u to vrijeme poznati općinski činovnik , nadaleko poznat po svome umijeću i sposobnosti da ispusti prdež u svakom momentu, po narudžbi je često rješavao stvar „za i okolo šanka“.
Od njegovog prdeža bi se svi ti na šank nalakčeni razbjžali , a poneko bogami nije ni platio.
Sjećam se dobro da su ugostitelji htjeli da se riješe tog činovnika zbog “nanošenja štete preduzeću.“
……
Rekoh često se u to vrijeme iz birtije čula pjesma i svirka. Sjećam se jednog crnokosog harmonikaša ,nižeg rasta ,pravog virtouza na harmonici koji je uz svoju sjajnu svirku vrlo lijepo pjevao. Pričalo se da je iz Sanskog Mosta . Ponekad bi taj harmonikaš počinjao svirku i u birtijskoj bašti i to obično petkom. Ponekad bi „Narodna Milicija“ prekidala tu svirku i naređivala mu da uđe u lokal i prestane „uznemiravati građanstvo“ kako se u to vrijeme svugdje prisutni Šukalo- Šuki običavao izražavati .
1966-te sam već radio u Ekonomskoj školi. Poslije višesatnog predavanja grlo bi se znalo isušiti i na putu za čaršiju bismo moj rahmetli kum Rizo i ja znali svratiti na pivo u tu birtiju „centar „ i usput naravno prokomentarisati goste ali i „program“.
Sjećam se jednog pravog „performansa“ sa protagonistimma stalno prisutnima Osmanom i njegovom zamašćenom kožnom tašnom u kojoj se redovno nalazila pečena janjeća glavuša.
Čula se graja i nas dvojica svratimo i imamo šta vidjetti. Dotični O. leži na dva sastavljena stola a u to vrijeme popularni prijedorski ljekar Dr Mile R. mu pomaže u njegovoj muci sa stomakom.
Prišli smo šanku i saznali da su njegovu muku prouzročile dvije velike tablete „borowa“ (lijeka za smanjenje otekline). Našeg junaka je mučilo natečeno grlo i „dezurni“ I. električar mu je preporučio taj lijek . Uskoro se smirilo a moj kum je obraćajući se oporavljenom O. rekao :
Jebiga Ocho tako ti je kad te liječi električar . Sreća da ima i pravi doktor da grešku ispravi !…ha,ha,ha
……
U to vrijeme se često za neku pjesmu čulo da spada u red „zabranjenih“. Nikada nisam saznao koje su to pjesme među našim popularnim pjesmama padale „pod zabranu“.
Jedno vrijeme je izostala svirka i pjesma ovog već pomenutog harmonikaša. Šta se desilo ? mnogi su se pitali .
Odgovor za skoro sva pitanja sličnog sadržaja bi se najčešće mogao dobiti u kafani Hase Pašalića „Hasinoj kafani „ koja je po nepisanim čaršijskim regulama funkcionisala kao dopuna, dakle svojevrsni komplement birtiji „Centar“ gdje su „najobavještenije“ čaršinlije ispijale svoje kahve.
Pitam ja tako u kafani uvijek prisutnog Dauta šta je bilo s harmonikašem iz birtije „preko puta“.
Došla milicija i zapisala ga !
Što bolan Daute , pa jel sviro unutra ?
Ma jeste unutra, ali izgleda da je sviro „zabranjenu pjesmu“
Ma koju to zabranjenu ? nastavih se ja
Onu „Poletjela dva goluba oba bijela , doletješe do turbeta sultan Selima ….jedan nosi britku sablju …..drugi nosi rusu glavu …“
Pa šta ima tu zabranjeno !? kao začuđeno priupitah
A jesi ti dijete ……Pa znaš ti bolan šta partizani ne begenišu ….i to ovi naši ovdašnji ko đoja partizani ! polutiho, skoro šapatom reče Daut
Znam ! odgovorih
E kad znaš , ne čeprkaj po tome ! zaključi Daut razgovor .
……
U već pomenutoj bašti su se petkom pekli najčešće janjci ,ali ponekad i poneko prase. Nije to za probirljiviju publiku bilo mjesto za otići „na janjetinu“. Mnogi su se žalili na to da meso nije dovoljno pečeno,da je neukusno itd,itd …….
Radio sam u Privrednoj banci i bio domaćin inspektorima iz Narodne banke BiH. Ljudi su navodno na putu prema banci vidjeli da se janje okreće . Kad je bilo vrijeme ručku pitao sam imaju li nekih prijedloga o tome šta bismo pojeli . rekao sam da nećemo ići daleko jer nas je očekivao nasatavak napornog posla. Jedan od njih je rekao da je vidio janje da se okreče u blizini i da bi najbliže i najpraktičnije bilo da idemo tamo , upravo u gostionu „Centar“.
Bilo nas je četvero. Naručismo piće i „kilu i po“janjetine.
Polupospani konobar Jerko se pobrinuo i servirao sve na velikom ovalu. Janjetina je imalo fantastičnu i neodoljivu boju pečennja po vrhu. Svima nam je „zvrknulo oko“ dok smo gledali dok Jere namješta noževe i viljuške pored tanjura.
Uzbuđenje je načas nestalo. Ispod tih zapečenih kožica je bilo polupečeno i poluslano meso. Svi smo zašutjeli. Meni kao domaćinu je bilo posebno neprijatno .
Pa pobogu si brate Jerko , kakav je ovo način , kakvo je ovo pečenje , nosi ti ovo nazad svom direktoru sa mojom reklamacijom !
E jebiga profesore , pa ti znaš da je petak danas ! A mi petkom pečemo samo za strance i pijance !
….
Prolazio sam ljetos . Nostalgija me podobro „prodrmala“. Nekoliko faca u bašti sjedi, pijuckaju nešto i žvaću, najvjerovatnije ćevape . Preko ceste je „srez“. Hasine kafane poodavno nema , a sada kad pišem ove redove čujem da su „novi“ uspjeli izvesti još jedan od svojih projekata obračuna sa Prijedor čaršijom i da su srušili „srez“ , odnosno staru općinu kako su je mlađi od mene , koji ne pamte „srez“ zvali !
Midhat Medić
