Na današnji dan 2016. godine u Čarakovu je klanjana dženaza Kadi Huskić. Njeno napaćeno srce, skrhano ogromnim bolom, prestalo je kucati tri dana ranije.
Bila je to žena koja je plijenila pažnju mještana Čarakova. Uz muža Ibru hranila je svoje kćeri i sinove. Kozarčanka se lijepo snašla u Čarakovu, a oni što su je bolje poznavali kažu da Musaf nije ispuštala iz ruku. Tako je bilo do sudnjeg dana, 29.12.2015.godine kada se vratila svom Gospodaru. Međutim, od ljeta 1992.godine Kada Huskić je živjela za dan kada će se na boljem svijetu sastati sa svojim mužem i sinovima.
Ubijeni su na pravdi Boga kao i ostali mještani Mataruškog Brda. Šta je sve prešlo preko glave ove žena, samo dragi Bog zna. Ibro je ispustio dušu u logoru Keraterm, nakon što se halalio sa svojim sapatnicima.
Preživjeli logoraši se sjećaju da je rekao, „Ljudi ja bez svoje djece ne mogu dalje da živim“, nakon ovih riječi ispustio je dušu. 
Nakon povratka u Čarakovo gdje su Huskići izbrisani sa lica zemlja, valjalo je tragati za posmrtni ostacima sinova i muža.
Hasan je ekshumiran na Hrastovoj Glavici, Idriz i Muhamed u Tomašici, muž Ibro u Starim Kevljanima.
Bolan je bio povratak Kade Hotić na predratno, do temelja porušeno imanje. Pored prozora, sa Musafom i tespihom u ruci, posmatrala je put kojim više nisu prolazili Hasan, Idriz, Muhamed i Ibro.
Tako je bilo do sudnjeg dana. Noseći tabut ove žene pitao sam se, kako je mogla živjeti okovana tako dubokim bol?
Senudin Safić /Mojprijedor.com
