Bili smo na posljednjoj utakmici našeg kapitena Edina Džeke u dresu reprezentacije Bosne i Hercegovine. Sarajevo je tog dana živjelo u znaku Džeke. Iako su se istovremeno održavali izbori i političke aktivnosti bile prisutne na svakom koraku, pažnja većine bila je usmjerena prema jednom čovjeku – našem kapitenu.
I nekako je cijeli dan bio u znaku njegovog broja – 11.
Prvi su se toga dosjetili sarajevski ćevabdžije. Povodom oproštaja Edina Džeke odlučili su da umjesto deset, tog dana služe 11 ćevapa za istu cijenu. Naravno, nismo mogli odoljeti. Morali smo otići i pojesti prave sarajevske ćevape.
Nedugo nakon toga, prilikom kupovine odjeće u jednom butiku, dobili smo 11 posto popusta.
Broj 11 nas je jednostavno pratio cijeli dan.
U Sarajevu je iznad Vječne vatre postavljen i veliki Džekin dres, kao simbolična poruka našem vječnom kapitenu.
Prema Zenici smo krenuli bez većih problema. Saobraćaj nije bio pretjerano gust i u centar grada stigli smo oko 17 sati.
Na stadion smo ušli oko 19:15, također bez većih gužvi. Tribine su se polako punile, a stadionom su se počele širiti pjesme – Ljiljani, Romanija, Bosanac…
U našoj blizini bili su i navijači Švedske. Među njima i moj prijatelj Alem, Trebinjac koji danas živi u Švedskoj. Nije uspio pronaći kartu na našoj strani stadiona, pa se snašao i završio na gostujućoj tribini. 😄
Navijanje Šveđana bilo je fer i korektno, a atmosfera je postajala sve bolja kako se približavao početak utakmice.
Prava euforija počela je izlaskom naših reprezentativaca na zagrijavanje.
A onda – početak utakmice.
Švedska je krenula pritiskom koji možda nismo očekivali.
I onda dolazi 11. minuta.
Zgrada pored stadiona odjednom se pretvara u crvenu boju. Mještani pale veliki broj baklji u čast Edina Džeke, a nebo iznad Zenice para veliki vatromet.
Na zgradi veliki transparent:
HVALA TI, EDINE!
O samoj utakmici nećemo puno. Sve već znate.
Nažalost, dogodio se možda i najgori mogući scenario za Edinov oproštaj.
Njegova izmjena već je bila najavljena. Haris Tabaković stajao je pored terena i čekao prvi prekid kako bi ušao umjesto naše legende i kapitena.
I baš u tim trenucima – Švedska postiže gol. Bio je to zaista čudan i gorak osjećaj.
Čekali smo trenutak koji smo toliko dugo željeli – posljednji izlazak Edina Džeke sa terena u reprezentativnom dresu – a upravo tada primamo pogodak.
Ali onda dolazi Kerim Alajbegović i postiže pogodak za 1:1.
Uspjeli smo izbjeći poraz i barem donekle sačuvati ono što je trebalo biti dostojan oproštaj našeg kapitena.
A onda – scene koje ćemo dugo pamtiti.
Utakmica je završila, ali navijači nisu željeli otići. Svi su ostali na stadionu kako bi posljednji put pozdravili svog kapitena.
Edin je napravio posljednji krug oko stadiona, dijelio lopte i dresove navijačima, dok su sa tribina na teren letjeli plišani medvjedići.
Bio je to oproštaj kakav legenda zaslužuje.
HVALA TI, EDINE! ❤️🇧🇦
A onda nas je čekao još samo povratak u Sarajevo. I tu dolazimo do posljednjeg detalja ove priče.
Za povratak do Sarajeva trebalo nam je skoro dva sata! Ali nakon svega što smo tog dana doživjeli, vrijedilo je.
Jer bili smo tamo.
Na posljednjoj utakmici našeg kapitena.
Na dan kada je cijela Bosna i Hercegovina ispratila jednog od svojih najvećih sportskih sinova.
Edin Džeko – broj 11 zauvijek.
ElVedo
