Edhem Delić je prije agresije na Bosnu i Hercegovinu sa svojim prvim komšijom srpske nacionalnosti, čije je dvorište od njegovog dijelila samo ograda, živio u korektnim odnosima. Među njima, kaže, nije bilo nikakvih problema. Sve se promijenilo 1992. godine, kada je upravo taj komšija, zajedno s još trojicom ljudi, rano ujutro ušao u njegovu kuću.
Nakon pretresa kuće i potrage za njegovim bratom, Delić je odveden. Uslijedili su Keraterm, svakodnevna premlaćivanja, ponižavanja i ispitivanja, a potom Trnopolje. Više od tri decenije kasnije, ponovo živi uz istog komšiju. Razgovaraju samo kada moraju, ali jedan drugome nikada nisu ušli u dvorište niti su zajedno popili kafu.
Od pretresa do zatvaranja
– Imam komšiju Srbina. Samo nas ograda dijeli. Prije rata bili smo u korektnim odnosima, bez ikakvih problema. On je doselio pored mene. Ne treba griješiti dušu, ja sam prvi doselio tu, a onda je on došao za mnom. Imali smo sasvim normalan komšijski odnos sve do 1992. godine, kada je sve počelo – prisjeća se Delić.
Jednog jutra, oko sedam sati, komšija je s još trojicom ljudi ušao u njegovu kuću.
– Našli su me u kući. Pretresli su sve, kuću, štalu i dvorište. Tražili su moga brata. Jedan od njih izvadio je papir iz džepa i pitao gdje je. Rekao sam da ga nisam vidio od prvog dana, kada su ljude počeli odvoditi na ispitivanje. Nekoliko dana nakon toga, odveli su mene – ispričao je Delić.
Sjeća da su ga najprije kamionom odvezli prema Keratermu. Kada su stigli, rečeno im je da za njega nema mjesta, pa su ponovo vraćeni u kamion i prevezeni na drugu stranu kompleksa.
– Poznavao sam taj prostor jer sam radio u blizini. Dovezli su nas pod jednu nadstrešnicu. Čovjek koji je gledao kroz prozor jedne barake rekao je da nas tu ne istovaraju jer on „nema ništa s civilima“. Međutim, vozač i vojnici naredili su nam da izađemo – kaže Delić.
Na tom mjestu, prisjeća se, istovarane su stvari dovezene iz Kozarca, Hambarina i drugih mjesta: namještaj, razni predmeti i roba.
– Tek kasnije smo primijetili da su tu bili zatvoreni neki ljudi. Nisam znao jesu li vojnici ili ko su. Vidjeli smo i ljude koji su hranili pse. Bili su krupni, nabildani i kretali su se među nama – rekao je Delić.
U grupi je bilo jedanaest zarobljenika. Pred noć su ponovo prebačeni do objekta u kojem su zatvarani logoraši.
– Napravili su špalir i govorili da nas treba pobiti, da nas ne treba dalje voditi. Popisali su nas, a onda natjerali u jedan ćošak, između parkiranog kamiona i zida. Niko nije prošao a da nije dobio batine –prisjetio se.
Keraterm: „Hajde, prekrsti se“
U Keratermu je Delić susreo brata, koji je kasnije poginuo.
– Dok su nas provodili pored mase zatvorenika, brat mi je rukom pokazivao broj četiri. Nisam odmah razumio šta želi reći, ali su me kasnije odveli u prostoriju broj četiri. Tamo sam ga našao. Kada god bi nas izvodili, skidao bi svoj džemper i govorio mi: „Metni na sebe.“ – kazao je Delić.
Prvih desetak ili dvanaest dana, tvrdi, grupa stražara svakog jutra izvodila je logoraše na takozvane vježbe.
– Izvedu nas na asfalt i narede da pužemo. Sve vježbe koje se rade u vojsci, tjerali su nas da radimo na toj pisti. Nakon nekoliko sati čovjek bi samo želio kap vode. Batine više i ne osjećaš na isti način. Sve se zalijepi za tebe, nemaš snage ni za šta – ispričao je.
Jedan od težih trenutaka uslijedio je kada su ga poveli na ispitivanje. Od brata i drugih logoraša prethodno je čuo kakva pitanja postavljaju.
– Govorili su mi da inspektori imaju papire pred sobom i da ne govorim za sve da ne znam, jer ću tako napraviti još veći problem. Trojica su me ispitivala – rekao je Delić.
Čovjeka koji ga je vodio na ispitivanje poznavao je odranije, ali mu to nije smio kazati.
– Znao sam ga. Ranije sam imao priliku nekoliko puta jesti pred njegovom kućom. Ipak, nisam smio reći da ga poznajem. Samo sam šutio, a on me je putem udarao po glavi – kazao je Delić, uz gestikulaciju rukom.
Prije nego što je uveden u prostoriju za ispitivanje, naređeno mu je da se prekrsti.
– Doveo me pred vrata, uhvatio za ramena i rekao: „Stani. Hajde se prekrsti, pa uđi i reci ljudima dobar dan.“ U ćošku je sjedio vojnik s puškom preko koljena. Pitao sam ga poznaje li me. Rekao je da ne poznaje i naredio mi da se prekrstim kao on. Nisam imao izbora – ispričao je otvoreno.
Pitanja majki i supruga su najteža
Iz Keraterma je prebačen u Trnopolje, gdje je proveo nekoliko dana.
– U Trnopolju je bilo nešto lakše. Nije bilo toliko straha i premlaćivanja kao u Keratermu. Odatle sam se vratio kući. Došao sam pješice – kazao je Delić.
Posebno teško bilo mu je prolaziti kroz naselja u kojima su ga majke i supruge ispitivale je li vidio njihove sinove i muževe.
– Svaka majka pita: „Jesi li vidio moga? Koga si vidio?“ To su bile strašne stvari. Nisam mogao normalno hodati. Nemaš hrane, izgubiš kilažu. Ne smiješ čučnuti jer poslije ne možeš ustati. Sve ti se zacrni pred očima – riječi su Delića.
Nakon povratka je pokušavao pronaći način da sa suprugom i djecom napusti područje.
– Kad god bi Crveni križ donio neke papire, govorili bi da je to kopija i da ne vrijedi. Nisi mogao izaći – ispričao je.
Na kraju je preko Banje Luke, uz pomoć privatne agencije i nekadašnjih radnih kolega, uspio otići sa suprugom i djecom.
– Ljudi koji su radili sa mnom, a nisu bili moje vjeroispovijesti, odvezli su mene, ženu i djecu u Banju Luku. Odatle smo otišli u Zagreb. Nisam imao kuću ni nekoga kome bih se mogao obratiti. Jedno vrijeme ostao sam u Zagrebu, zatim sam otišao u Varaždin, a potom su mi neki ljudi pomogli da stignem u Njemačku – prisjetio se.
U Ključ je došao 1995. godine, kako bi bratu klanjao dženazu. Bratovo tijelo je pronađeno nakon što je ubijen i ukopan na skrivenom mjestu.
„Ovdje sam se rodio i ovdje hoću da budem“
Od 2000-ih živi kao povratnik, a tu odluku, ističe, nikada nije smatrao pogrešnom.
– Drago mi je, Bogu hvala, što sam se vratio. Nisam osramotio nikoga u svojoj porodici. Donio sam ispravnu odluku. Ovdje sam se rodio i ovdje hoću da budem. Tu su mi roditelji ukopani – odlučan je Delić.
Danas ponovo živi uz komšiju koji je tog jutra 1992. godine s još trojicom ljudi ušao u njegovu kuću.
– On je i danas prvi komšija. Ako nešto zatraži u zajam, ja mu dam. Ako od njega kupim drva ili nešto drugo što nemam, uredno platim. Ali evo 26 godina, ni on nije ušao u moje dvorište, niti sam ja ušao u njegovo. Nikada nismo sjeli da popijemo kafu – kazao je.
Na pitanje je li ga upravo komšija odveo, Delić odgovara da je on samo učestvovao u pretresu kuće.
– Došli su zajedno. On je pretresao kuću. Pitao sam ga: „Šta je ovo?“ Odgovorio mi je da ne zna. S njim su bila još trojica ljudi koje sam poznavao, a i oni su poznavali mene. Tu sam rođen i odrastao. Išli smo zajedno u školu, poznavali smo jedni drugima roditelje. Ne mogu reći da je došao neko sa strane pa me ispitivao – napominje.
O onome što je preživio govori otvoreno, ali bez želje za osvetom.
– Ja ništa ne krijem. Svi znaju da sam vezan i za Islamsku zajednicu. Ne diram nikoga, samo želim da ni oni ne diraju mene. Neki od njih još žive. Viđamo se često, nekada gotovo svakog dana, ali se ne pozdravljamo. Znamo ko smo i šta je bilo – zaključio je naš sagovornik, Edhem Delić.
Preporod
