Društvo, Sudba

IZLOŽBA “BOGUJEVCI-VIZUELNA HISTORIJA RATA” U BEOGRADU – OČI U OČI S ISTINOM

bg1

Započinjanjem pregovora o pristupu Evropskoj uniji  Srbija je jasno iskazala stav. Njen politički angažman na medjunarodnom planu  očito je zahtjevao i neke druge, Srbiji neprihvatljive poteze njenog rukovodstva. Posjetom izložbi ”Bogujevci – Vizuelna istorija rata” u Beogradu premijer Ivica Dačić  potvrdio je svoje namjere. No, koliko se Srbija promjenila više je nego upitno. S druge strane, vlasti Republike Srpske ali i ostalih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini ne čine gotovo ništa da zemlja s takvim ratnim nasljeđem prvo politički , a onda i ekonomski krenula naprijed.

U Srbiju otputovah avionom. Dugo ću pamtiti ovo putovanje – “krš od aviona” Air Srbije, moje izgubljene pa vraćene stvari kod prepoštenog taksiste, ratnog vojnog invalida Srpske vojske, cerekanja i podsmjehe putnika nenaviknute na izgled i organizaciju banjalučkog aerodrome na kojem nema ni traga od turbofolkerskog sjaja i raskoši sa njegovog otvorenja i  uspostave linije Beograd – Banja Luka.

Aerodrom više podsjeća na staru autobusku stanicu jedne balkanske provincije. Čak bi i avion, sudeći po ljubaznom raspoloženju menadžmenta, bio spreman da sačeka da mi se dostavi izgubljeni ”prco” kako odmilja zovem moj uglavnom prazan novčanik.

Ekonomsko biće Srpske (novi termin na kojeg pravo raspolaže gradonačelnik Prijedora Marko Pavić) pokušavajući da se dodatno poveže s ekonomskim bićem Srbije,  otvaranjem ove linije rizikuje mnogo. No, da je imalo smisla govore prilično popunjena mjesta u avionu u oba pravca. Stoga su me nervirala cerekanja i podsmijesi jer na kraju krajeva ovo je jedan od nekoliko aerodroma u mojoj domovini a svaki početak je težak, zar ne!?

Susret s preživjelim Bogujevcima 

Razlog mog boravka u Beogradu je bila  izložba “Bogujevci – Vizuelna istorija rata”. Ova umjetnička instalacija bavi se jednim od mnogobrojnih zločina počinjenih na teritoriji Kosova nad civilnim stanovništvom. Naime, u martu mjesecu 1999.godine bosanskohercegovačkoj javnosti dobro poznata jedinica ”Škorpioni” počinila je strašan zločin nad članovima albanskih  porodica Bogujevci i Durići. Četrnaest članova ovih porodica je streljano dok je petoro djece preživjelo masakr. Među njima tada  dvanaestogodišnji Fatos, jedanaestogodišnja Jehona i trinaestogodišnja Saranda. Njih troje, danas odraslih ljudi, svojom umjetničkom instalacijom sudarilo je Beograd i Srbiju sa najmračnijim dijelom vlastite prošlosti. Dogadjaj je izazvao buru negodovanja no i nevjerovatan potez srbijanskog premijera Ivice Dačića koji je neočekivano posjetio izložbu.

Drugog dana izložbe održana je tribina na kojoj su pored troje djece Bogujevci prisustvovali Igor Matijašević iz Vukovara, Radomir Nevajda iz Gline, Zijo Ribić iz Skočića kod Zvornika te moja malenkost u svrhu predstavljanja istine o zločinima u Prijedoru. Organizator skupa ”Fond za humanotarno pravo” je htio da kroz direktan razgovor sa posjetiocima izložbe beogradsku javnost konfrontirati sa strašnim pričama mladih ljudi koji su kao djeca preživjela strahote ratova a koja su danas reprezentanti žrtava i borci za istinu, pravdu i pomirenje.

dacic

Tužne sudbine 

Neposredno pred početak razgovora uspjevam konačno da lično  upoznam učesnike čije priče odavno znam. Igor Matijaševič je 1991.godine četrnaestogodišnjak. Sa majkom i bratom bježi iz hrvatskog sela  Sotina kod Vukovara u kojem ostaju njegov otac, djed i baka. U decembru iste godine pripadnici srpske Teritorijalne odbrane ulaze u selo i ubijaju više mještana. Nestaje i Igorov otac. Iako među najmlađima uspjeva oko sebe okupiti porodice nestalih i kao dijete započinje svoju bitku, traganje za ocem i drugim nestalim mještanima Sotina.

Radomir Nevajda je u avgustu mjesecu 1995.godine nakon početka vojne akcije hrvatske vojske ”Oluja” i granatiranja Gline kreće u zbjeg u Srbiju. Smješta se s porodicom  u Vranjsku banju. Nakon nekoliko dana naoružani pripadnici srbjanske policije odvode ga u vojni kamp specijalne jedinice  MUP-a Srbije u selo Luč u Baranji gdje biva izložen maltretiranjima i torturi.  Unatoč naporima da objasni da je student i da nije služio vojsku protivno svojoj volji i nakon maltretiranja biva upućen na ratište. Nakon mjesec dana uspjeva da se izbavi sa ratišta. Tužio je  Srbiju. Višegodišnji sudski proces završen je njegovom pobjedom. Srbija je kriva što mu je protivpravno oduzela slobodu i mora nadoknaditi nematerijalnu štetu.

I Romi su stradali 

Nevjerovatna životna priča Zije Ribića iz zvorničkog sela Skočić došivjela je svoj epilog u martu ove godine. Naime, odjeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu osudilo 22.februara ove godine sedmoro pripadnika paravojne grupe “Simini četnici” na zatvorske kazne u trajanju od dvije do 20 godina, za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u selima zvorničke općine 1992. i 1993. godine.Presuda je donesena za ratni zločin protiv civila u selima Skočić, Malešić, Klisa, Petkovci i Drinjača. Sedmočlana grupa osuđena je na ukupno 73 godina zatvora, od čega Damir Bogdanović na zatvorsku kaznu u trajanju od dvije godine, Zoran Stojanović na 20, Tomislav Gavrić 10, Đorđe Šević pet, Zoran Alić 10, Zoran Đurđević 20 i Dragana Đekić na pet godina.

Neljudi mučili nevine ljude 

A šta se u stvari desilo!?  Pripadnici jedinice „Simini četnici“ u drugoj polovini maja odlaze u dio sela Skočić gdje su živjeli civili romske etničke pripadnosti. Njih 35, nakon snažne eksplozije i rušenja džamije, Romi su se sakrili  u kuću Hamdije Ribića.

Jedan broj pripadnika jedinice vršio je pretres romskih kuća, tražeći novac i zlato. Potom su sve Rome istjerali iz kuća u dvorište i započeli svoj krvavi pir. Trniaestogošnje djevojčice su silovali pred članovima porodica, ubijali djecu pred očima majki, muškarcima sjekli spolne udove.

Nakon što su na najsvirepiji način seksualno zlostavljani, Bogdanović je naredio da svi uđu u kamion da bi se zaustavili u selu Malešići, gdje su iz kamiona izdvajaju tri djevojke koje ostaju žive i postaju ključni svjedoci. Ostale u kamionu odvoze do jedne jame u selu Šetić. Svih 27 Roma je ispred jame ubijeno na mučki način, okrutnim ubadanjima noževima, pucanjem  iz pušaka, a zatim su bili pobacani u već iskopanu  jamu. u koju su potom ubacivali aktivirane bombe.

Tom prilikom ubili su sedmoro djece starih dvije, četiri, pet, sedam, deset i dvoje po trinaest godina. Djevojčicu Zlatiju Ribić, koja je imala trinaest godina, prije pogubljenja su silovali. Zatim su ubili njenu majku Ševku, koja je bila u devetom mjesecu trudnoće a u rukama držala dvogodišnjeg sinčića. Njen sin Zijo Ribić, ovaj naš Zijo o kojem je riječ, imao je samo osam godina kada je  preživio ovaj masakr. Ovo je dio njegovog svjedočenja :

„Bilo nas je šest sestara, mlađi brat i ja. Moj otac se zvao Ismet, a majka Ševka. Prije nego što ću ja izaći, izašla je sestra Zlatija, nju su tu isto silovali. Nisam čuo krik, samo pucanje sam čuo i došla je moja majka na red i ona nije mogla, pošto je brat mali bio, dvije godine, i onda su oni rekli ‘Ajde, nema veze povedi i njega’. Onda sam ja došao na red. Kad su mi sestru silovali, onda sam ja plakao i vikao da hoću kod matere. Ovaj vojnik i ona cura što su me uhvatili iz kamiona rekli su ‘Sad ćeš ti kod majke, ne boj se’ i odveli su me tamo ispred kamiona i rekli da stanem mirno. Ja sam stao mirno, čuo sam da je nešto puklo, osjetio sam ubod u vrat i pao sam na zemlju. Oni su me uzeli i bacili dole u jamu. Dole sam možda bio pet minuta u nesvijesti i onda sam se digao i na drugu stranu jame izvukao. Iza mene je ostalo još ljudi u kamionu. Čuo sam vrištanje. Kada sam se izvukao iz jame, išao sam kroz šumu i naišao na jednu kuću“.

Nezaboravljeni dnevni boravak rodne kuće

Izložba “Bogujevci – Vizuelna istorija” se sastoji od rekonstrukcije dnevnog boravka u kući porodice Bogujevci, bolničke sobe u kojoj su nakon zločina i spašavanja ležali Fatos, Jehona i Saranda i sudnice u kojoj su svedočili protiv pripadnika „Škorpiona“. Njihova lična ispovjest je sada  kroz ovu instalaciju postala dostupna beogradskoj javnosti.  Umjetnički rad ovo troje mladih i divnih ljudi je rezultat njihovog desetogodišnjeg rada.  Dnevna soba kakvu smo do početka ratova na području bivše SFRJ imali gotovo svi a u kojoj su se kod svakog od nas mogli naći  ugaona garnitura za sjedenje, masivni regal i u njemu televizor na kojem se svo vrijeme ponavljaju scene iz jednog sačuvanog video snimka jedne sretne i brojne albanske porodice na Kosovu.

Susret sa djecom i kompletna izložba nikoga od posjetilaca nisu ostavili ravnodušnim pa ni mene, tog najvećeg mlakonju na svijetu. Kakav je utisak ostavila na Dačića ne znamo. No, dok su predstavnici političke scene, nevladinog sektora, ali i brojni građani obilazili postavku, ispred Kulturnog centra Beograda policija je u opremi za razbijanje demonstracija obezbeđivala izložbu ne dozvoljavajući grupi od oko 50 protivnika, pripadnika desničarskih pokreta  da se približi ulazu.

bogujevci soba

 

Je li se Srbija promjenila!?

Nova vlast u Srbiji pritisnuta teškom ekonomskom situacijom očito se  pokušava predstaviti boljom i poslati signale promjena medjunardnoj  zajednici. No je li se Srbija zaista promjenila!?

”Osim jednog profesora sa akademije umjetnosti ja nikoga sa beogradskog univerziteta nisam vidio” primjećuje Vladimir Miladinović,doktorand na beogradskom fakultetu za umjetnost, prilično skeptičan glede stvarnih promjena u javnom mnijenju.

Beogradska umjetnica Milica Tomić pokazuje i fotografiju dvojice specijalaca koji su u toku izložbe bili raspoređeni i u samoj galeriji. ”Morala sam ih fotografisati, pa zar se savršeno ne uklapaju u scenu te dnevne sobe  iako nisu dio nje”-kaše Milica i dodaje  da je ”teoretski  sasvim moguće da su upravo njih dvojica pucali u njih”.

Ni srbijanska opozcija ne krije sumnje. ”Nadam se da će njegov dolazak ovdje inicirati onaj proces koji je Srbiji potreban. Mi smo se distancirali od devedesetih, ali se nismo previše mjenjali. Odlučili smo da se okrenemo na drugu stranu, a da pri tom u nama ostavimo sve ono loše i pogrešno što će nam sutra eksplodirati u lice stvarajući neku novu nesreću“, rekao je medijima nakon izložbe Čedomir Jovanović.

Sam Dačić je u svom istupu nakon što je sproveden kroz izložbu insistirao na zločinima počinjenim nad svim narodima. No ipak, zahvaljujući njemu masa onih koji su ovu, kako sami kažu ”albansku provokaciju u sred Beograda” htjeli da spriječe biva prilično ušutkana i smirena,osim možda ovih pedesetak neobavještenih i pohapšenih divljaka na otvaranju izložbe. Pitanje kontrole razularene mase koju je svojim istupima upravo on, tada mlađahni Miloševićev glasnogovornik raspaljivao ostaje otvoreno. No, postavlja se pitanje uspkešnosti one druge Srbije na njenom mjenjanju. Malobrojne Srbije koja očito nije porasla i koja inače biva viđana na ovakvim i sličnim skupovima. Dovođenjem Dačića na ovaj skup ona je sigurno uspjela jer je javnosti je poslan jedan jasan signal da ona mora da se mjenja. No, ta Srbija nije birala Dačića. Nataša Kandić ipak smatra da se bez njih ne može učiniti mnogo.

”Bitno je da Dačić nije došao na izložbu kao privatno lice nego u svojstvu premijera, u ime Vlade i države Srbije. To je odlučujuće. Dobro je i to što su prvo deca pričala, potom premijer. Premijer Srbije je dobro uradio što je došao na izložbu koja govori o srpskim zločinima. Imam u vidu da pre izložbe ”Bogujevci”, nijedna o srpskim zločinima nije bila moguća u Beogradu. Premijer Srbije je pokazao saosjećanje, što je pristojno. Nije to malo.” smatra Kandićeva.

Povratnak iz stvarnosti u stvarnost

Kada ste na putu natrag, ponovo onom istom olupinom od aviona, a još ako ste iz Prijedora, na visini od 5000 metara ne razmišljate baš mnogo, osim o što skorijem slijetanju u to ekonomsko biće u kojem političko ne čini baš mnogo.

Za razliku od Dačića, premijer ili predsjednik Srpske nije našao za shodno pridružiti se nekom od protesta, da posjeti neku od instalacija ili izložbi, a kamoli posjetiti Tomašicu, taj neoborivi dokaz zločina počinjen u ime srpskog naroda. Da se razumijemo, mali su pomaci po ovom pitanju i sa drugih strana. Vrlo uporediva privatna posjeta prijedorskog gradonačelnika najvećem stratštu prijedorskih Bošnjaka, sa Dačićevom posjetom izložbi u Beogradu ostade jedini pokušaj slanja kakvog takvog signala promjene političkog u odnosu na ekonomsko stanje u zemlji. Možda su ovi prethodni ipak iskreniji. Nemojmo se lagati!

Neraskidive uzročno posljedične veze ta dva bića, ekonomskog i političkog, nama običnim smrtnicima  ipak daju nadu. Kad-tad će i s ovu stranu Drine morati doći do političkih promjena i pomaka glede posljedica koje je za sobom ostavio rat. Ovo će morati da shvate i Dodik i Cvijanovićeva, ali i akteri s druge stranu entitetske granice u Bosni i Hercegovini. Što prije to bolje! U protivnom, onog trenutka kada ekonomsko biće krene počne gutati političko, na scenu stupa razularena masa, slična ovoj ispred Beogradskog kulturnog centra, koju će tog trenutka biti teško zaistaviti. Sudeći po posljednjim makro i mikroekonomskim pokazateljima takav scenario je neminovan.

Novo vrijeme/Sudbin Musić

Leave a Reply