Duško Zorić osuđen je za ratne zločine u Prijedoru, ali je on nije priznao krivicu i otkrio lokaciju posmrtnih ostataka ubijenih, kaže Medić
Sehidsko mezarje u Zecovima.
Sud BiH donio je još jednu presudu za ratne zločine počinjene na području Prijedora. Zbog učešća u ubistvima civila bošnjačke nacionalnosti u selu Zecovi, u kojem je ubijeno više od 150 osoba, Duško Zorić prvostepeno je osuđen na 15 godina zatvora. O procesuiranju osumnjičenih, njihovom skrivanju u susjednim zemljama, statusu porodica žrtava ratnih zločina, za “Avaz” govori Jasmin Medić, doktor historijskih nauka i naučni saradnik u Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu.
Sud BiH osudio je Duška Zorića na 15 godina zatvora. Koliko bilo kakva presuda može donijeti satisfakciju nakon zločina takvih razmjera kakav je počinjen u Zecovima?
– Teško da više ikako možemo pričati o bilo kakvoj satisfakciji. Ona je možda tek djelimična jer je Duško Zorić ipak izveden pred lice pravde, zločin je dokazan … Lično sam se, kada je riječ o ovome predmetu, nadao da će Zorić priznati krivicu i otkriti lokaciju posmrtnih ostataka ubijenih. Nažalost, do toga nije došlo i agonija porodica ubijenih se nastavlja.
Zecovi. Foto: BIRN BiH
Nismo zadovoljni
Ubijenih 3.176, u 58 logora 32.000 zatočenih… čak i broj od 66 osuđenih za zločine u Prijedoru govori o onome što se dešavalo u ovom gradu. Jeste li zadovoljni radom pravosudnih institucija kada je riječ o procesuiranju ratnih zločina u BiH?
– Mislim da je broj osuđenih pred domaćim, stranim i međunarodnim sudovima više od 1.000. Naravno da ne možemo biti zadovoljni. Uzmite broj opština u kojima su počinjeni zločini; nalogodavce iz vojnih i političkih struktura od vrha do lokalne zajednice, aktere, pa sve one koji su pružali logističku ili bilo kakvu drugu pomoć u izvršenju zločina; sve one tačke ratnih zločina od ubistava, progona do pljačke … Nadam se da će pravosudne institucije raditi agilnije na ovim predmetima, jer znatan broj osoba raspolaže adekvatnim dokazima o počinjenim zločinima.
Veliki broj osumnjičenih, optuženih, pa i osuđenih ratnih zločinaca od pravde je pobjeglo uglavnom u susjedne zemlje. Postoji li primjer takve prakse u svijetu da zločinci mirno dočekuju starost ili da su ugledni građani na dvije-tri stotine kilometara od mjesta gdje su činili zlo?
– Naravno, nerijetko su u prošlosti zločinci sebi znali pronaći državu koja će im pružiti sigurno utočište i u kojoj će mirno živjeti. Simon Vizental (Wiesenthal) je detaljno u svojim radovima govorio o tome, tako da BiH nije nikakav izuzetak. Ovdje je problem manjak saradnje susjednih zemalja o tim pitanjima.
Snaga za borbu
I sami ste izgubili oca na Korićanskim stijenama. Brine li država o porodicama žrtava, logorašima, svjedocima zločina bez kojih bi borba za pravdu danas bila nemoguća?
– O nepravdama koje su ove kategorije preživjele, koje i danas na različite načine trpe, moglo bi se pisati gotovo bez kraja. Ipak, poučen vlastitim iskustvom, ali i iskustvima ljudi koji su prošli sličan životni put, smatram da je važno govoriti i o jednoj drugoj dimenziji te priče. To je priča o našim uspjesima, o snazi da se, često bez ikakvog oslonca, samostalno izborimo sa životnim nedaćama i izrastemo u nezavisne i dostojanstvene ljude. U tom smislu, mi smo moralni pobjednici. Bez našeg svjedočenja, istrajnosti i angažmana, mnoge istine ne bi bile poznate, niti bi brojni važni procesi bili pokrenuti. Ako me zdravlje posluži i ako ne izgubim inspiraciju za pisanjem, o tome ću, ako Bog da, jednom posebno pisati. Jer, ne treba zaboraviti: mi nismo samo žrtve. I tu treba govoriti o herojstvu naših majki bez kojih mi ne bismo ovo postigli.
Razlozi za pasivnost
O tome da se o ratnim zločinima danas gotovo niko i ne oglašava, osim istraživača i udruženja porodica žrtava, Medić kaže da je to teško razumjeti jer su nekada upravo ta udruženja bila snažno prisutna u javnom prostoru i svojim djelovanjem oblikovala medijski i društveni odnos prema ovim temama.
– Ako se polazi od načela da ratni zločin ne zastarijeva, onda se opravdano postavlja pitanje čime se može objasniti današnja pasivnost. Da li su pojedinci izloženi pritiscima, ucjenama ili prijetnjama, ili postoje neki drugi razlozi za takvo stanje, nije mi poznato. Međutim, ono što se može jasno reći jeste da bi snažniji i kontinuiraniji pritisak udruženja zasigurno doprinio intenzivnijem radu pravosudnih institucija – navodi Medić.
Avaz
