Piše: Midheta Delkić
Bila jednom jedna škola. Puna sretnih đaka. Seljaka. U njoj po pet odjeljenja istih razreda. U svakom odjeljenju po 30 i vise djece. Ujutro su se gurali u školskom redu, trgali jedni drugima džepove sa đačkih kecelja otimajući se za prvo mjesto. Čekali na zvuk školskog zvona. Trčali su noseći na leđima školske torbe sa dva džepa na kojima su bila ispisana imena junaka: Mirko i Slavko. Trčali su do svoga stola na kojem su bila ispisana imena djaka prije njih.
OŠ “Bratstvo Jedinstvo” Rizvanovići
U njoj je bila škola do šestog razreda. U nju su išla djeca iz još dva susjedna sela, Biscani i Rakovcani. Zvala se područna osnovna škola “Bratstvo-jedinstvo” Rizvanovici i već kao prvacici bili smo ponosni na njen naziv. Znali smo da je bratstvo i jedinstvo važno jer nam je svaki dan drug Tito poručivao da ga čuvamo kao zjenicu oka svog. A sta je tako vrijedno poput zjenice oka? Po zidovima u hodniku naše skole bili su izloženi najljepši crteži njenih đaka i najljepše ispisane pjesme literarnih talenata naše skole. Pjesme o ljubavi o domovini koje vise nema. Pjesme o herojima koji vise nisu heroji.
Znala sam da volim svoju školu i bila ponosna na nju. Maštala kako će jednoga dana knjiga na kojoj će ime autora biti ispisano mojim imenom i prezimenom krasiti njenu biblioteku koja se nalazila na spratu i iz koje sam na revers podigla prve knjige, noseći ih kući i čitajući ih sve u jednom dahu.
Stolovi moje skole bili su zeleni a ispod svakog bila je polica za ostavljanje stvari. Njeni nestašni đaci su često siljili drvene olovke ispod i ostavljali taj prostor prljav pa bismo ponekad zajedno sa stvarima koje smo ispod ostavljali izvukli i ostatke posiljene olovke. Šarali su po stolovima ispisujuci svoja i imena svojih simpatija na njima, ostavljajući trajni trag njihove najranije dječje ljubavi. Uprkos zabranama o šaranju po stolovima ostajala su šestarom ugravirana srca a u njima dva imena između kojih je uvijek stajao jedan veliki plus.
VIDEO: Temelj nekadašnje skole
Evo i sada osjećam taj miris stare pecice natrpane ugljem i vidim drveni pod svake njene učionice ispred sebe. Moja škola je imala najdivnije podvorkinje a tako su se zvale žene koje su čistile našu školu i brinule da nam u najvećim zimskim hladnoćama pecice budu pune uglja a učionice tople. One su bile one čijim rukom su se oglašavala školska zvona a mi znali da je kraj casa. Kraj školskog casa značio je grupno trčanje do trgovine preko puta u kojoj je radila trgovkinja sa divnim zelenim ocima, Nasiha. Podvorkinje Rahima, Asija, Alema i Ferida su našu školu čistile i ona je odisala čistoćom. Znale su viknuti na nas ako bismo unijeli blato na tek oprane i mokre hodnike. Morali smo se često puta i vratiti pa u nekoj od lokvica oprati čizme dok su se ruke crvenile od hladnoće.
Hodnici su bili široki a na kraju jednog bila je improvizovana bina za školske priredbe. Iznad bine zastava Jugoslavije i grb Bosne i Hercegovine.
Ipak, njih četiri ostale su do dana današnjeg u mojim sjećanjima i dio su mene i mojih školskih uspomena. One su bile zaštitni znak naše skole. I dok ovo pišem naizmjenično jedan za drugim lik svake od njih jasno vidim. U našoj školi bila je i direktorica i učiteljica Ferida Ganic, stroga i za nas đake i za roditelje bastion, alfa i omega. Otimali su se da dijete upisu u njen razred. Rođena tik uz našu školu voljela ju je i mi smo to osjećali. Danas osjećam i znam još vise zbog čega.
Temelj nekadašnje skole
Naša škola od 1992. godine ne stoji vise na svome mjestu. Naše komšije i sugrađani srpske nacionalnosti porušili su je u julu 1992.godine bez ratnih društava i u toku etničkog čišćenja našega Brda sravnili je sa zemljom. Da unište svaki trag njenog postojanja.
Danas je mjesto na kojem je stajala prazna ledina na kojoj je ringispil koji postave svakoga ljeta jedina lokacija na kojoj se nasmije i zavristi poneko dijete. Nikada vise onim zagorom i radošću. Ispod dvorišta skole nakon povratka protjeranih stanovnika Brda ekshumirana su tijela Bosnjaka koje su tog krvavog ljeta čistili po njihovim mjestima. Ništa, ama bas ništa na mjestu naše nekadašnje skole ne podsjeća na školsko dvorište iz kojeg je milione puta neko od đaka šutnuo loptu preko ograde u dvorište rahmetli Smajlovce Karagica koja bi tada obećala da će lopta “na kladu”. A, nakon kratkog vremena bi ju je bacila nazad u školsko dvorište.
Svježe slike, ostaci kamenih pločica u hodniku skole
Nova škola je nakon rata izgrađena preko puta stare na nekadašnjoj lokaciji Doma kulture i kino sale i danas je skoro pa prazna. Još uvijek maštam o svojoj knjizi i polako je spremam. Da u nju zatvorim junake tog vremena. Da u nju strpam sva sjećanja. Da njene retke ispisem ljubavlju koju sam u njoj naučila i iz nje ponijela. Ta ljubav ne umire, kako starim oživljava sve vise.
Naša škola još uvijek živi u meni a njeno školsko zvono u mome sjećanju zvoni najljepšom zvonjavom ikada. Zvonjavom koja zazvoni uvijek kad pomislim da nemam snage za dalje i svaki put oživi ono najljepše sto postoji u nama. Lijepa sjećanja i ljubav. Na drage ljude koje smo voljeli a kojih vise, poput naše skole, nema. Ali u našim srcima ipak, zauvijek žive.
