Društvo, Zanimljivosti, Život

KUĆNI BROJ

Za mojih 25 godina rada u Rudnicima željezne rude “Ljubija” (RŽR “Ljubija”) naviše sam proveo kao dio “Tehničkog sektora” -Služba za tehnologiju i projektovanje (direktor dipl. inž. Jozo Begić (Marina, kod Trogira), pa dipl. inž. Vjekoslav Mihić.
Za rada u montažnim barakama kod Centralne radione, gdje je 1972. preseljen Tehnički sektor i jedan dio Službe ekonomskih poslava (a sve iz prelijepe direkcije u ljubijskom zelenilu), moj radni prostor bio je istovremeno i prostorija za sastanke tehničkog direktora Rudnika dipl. inž. Milana Malbašića, pa dipl.inž. Jovice Purića. Dijelila su nas samo vrata sa matiranim staklom. Često sam prisustvovao sastancima Tehničkog direktora sa direktorima pogona koji su bili odgovorni za proizvodnju, saobraćaj, izgradnju i tehničku kontrolu proizvoda (željezna ruda) i otpremu. Ponekad sam vodio i zapisnik sa tih sastanaka.

Posebno su bili zanimljivi susreti sa stručnjacima rudarske ili geološke struke iz zemlje i inostranstva. Bio sam prisutan kada su vođeni razgovori u krupnim nabavkama rudarske oprema i tada bi i meni pripao neki suvenir sa kojima su dolazili prodavači iz Njemačke, Italije, Velike Britanije, pa i iz Amerike.

Kao nemiran duh volio sam otići i sa geolozima na teren i pomagati kod kartiranja jezgri sa buština na novom rudniku “Omarska”. Šef Branko Vitaljić –”Muhamede, zapisuj dok ti Nada (Ničetin) diktira (Uh, imao sam veliku tremu zbog povjerenja i odgvornost).

U “izletima” mi je najviše pomogao fotoaparat “Yashica”, najnoviji model kojeg mi je 1970. rahmetli otac Mehmed kupio na kredit u zagrebačkoj “NAMA-i” (Narodni magazin). Radio sam fotose za potrebe službe, a i za magistarske i doktorske radove svojih šefova. Radio sam besplatno uz uslov da imam “slobodan dan” kad bih radnim danom trebao negdje suditi rukometnu utakmicu širom BiH. Dane sam računao po broju izrađenih fotosa u kupatili u roditeljskom stanu sa ruskom portablom opremom (Odlična!). Nismo se nikad držali striktno tih računica.


OVA 2 FOTOSA: Tako sam počeo praviti društvo svom današnjem komšiji arhitekti Dušanu Milanoviću. Počeli su radovi na kopovima “Redak 2” i “Redak”. Otvaranjem novih kopova stizale su pritužbe žitelja na tim područjima da im pucaju zidovima na kućama ili nestaje voda u bunarovima – sve zbog minesrkih radova na raskrivci rude ili njenoj eksploataciji. Bilo je opravdanih slučajeva, a bilo je i onih koji su željeli da staru kuću zamjene za stan u gradu.

Na budućem kopu dipl. inž. Milanović je pravio opis stanja prije početka rudarskih radova, a ja sam pravio fotose da se nalaz dokumentuje. Ova dva fotosa koje sam pronašao napravljenu su u jesen na Redku.
Obilazili smo kuće Barišića, Jurića, Čengija, a mislim da smo stigli i do Čobića. Dušan je pisao, crtao a ja sam degustirao dozrelo voće pod zlatnim jesenjim suncem. Kod Barišića ponuđena je i domaća šljiva za koju sam znao da je najbolja u tom kraju. Posebna draž bila je što sam ovdje boravio po danu.
Inače, na ove terene dolazio sam noću, zimi po dubokom snijegu, na “čijanje perja” kod Antike Jurića, te mog školskog kolege Franje Čengije (sad u Americi), kod Barišića, gdje sam se po prvi put “kapao” – moja ekipa pobjedila! U odlasku na “čijanje” kod Čobića – sestre Lucija, Kata, Olga… dugo smo u zimskoj magli tražili kuću i po lajanju njihovog psa smo ipak stigli na pravo mjeto mjesto. Zbog tih noćnih putovanja samo po noći bih lako našao put kroz Raljaš (pored groblja u šumi, uh…) do Briševa, do Tozanovih na perušanje, Kod Bone Jakare na perušanje – tu sam vrlo brzo našao 5 crvenih kukuruza i “završio posao”, kod mog vjenčanog kuma Ante Dimača (mislim Muštanica, rado ispravljam), do Marijana, Atlija ili do Vidakovića brda (ako je to “predgrađe” nekadašnjeg rudarskog naselja Kozin.


Ova dva fotosa me podsjećaju na sve te kilometre pređene pješke. Bilo je doduše i vožnje demperom kada bi u smjenio bio otac kolege Drage Komljenovića, a češće radnički autobus za Drugu smjenu poslije večere.

Ako neko prepozna ova dva objekta bilo bi mi drago. Ovaj noviji objekat ima i kućni broj – po čemu sam i dao ime ovom prilogu.
Dobrodošli sa informacijama!

Muhamed Mujakić