Jednom sam vas pitala da li se čuli za Šurkovac? Bilo je to u kontekstu crkve i fratra koji je poznat van granica naše zemlje. Danas to neću.
Danas cu vas pitati da li ste čuli za Ljubu Komljenovic. Adresa Šurkovac. Par stotina metara od crkve.
Ljubu ne znam lično. Sjećam se da sam je viđala kad sam bila dijete. Radila je u fabrici Rudi Čajavec, blizu pekare u kojoj je radila moja mama.
Kažu da je Ljuba u Čajevcu radila jedanaest godina. Nedovoljno za penziju. Onda se desio rat.
Rat se nije desi samo Ljubi. Desio se svima nama. Neki su izgubili članove porodice, neki otišli u tuđinu, neki ostali ovde. Radujem se uspjehu svakog našeg djeteta u inostranstvu. Vesele me doktori, pravnici, režiseri, umjetnici, bankari, bez obzira kako se zvali i iz kog dijela bivše domovine su otišli.
Vesele me i uspjesi i onih koji su ostali ovde. Svaka srednjoškolska diploma je uspijeh. Svako rođeno dijete. Svaka izgrađena kuća. Formirana porodica.
Ima i onih koje život nije mazio. Poput Ljubice Ljube Komljenović. Iz Šurkovca pored Ljubije. Da. Te Ljube. One za koju je vrijeme stalo.
Zamislite da ste živjeli sa majkom u trošnoj kućici u malom selu. Majka umrla. Vi sami. Bez penzije. Sa stotinjak maraka socijalne pomoći. Sami iz dana u dan. Mjeseca u mjesec. Godine u godinu. Zamislite da vas boli. Zamislite da nemate kome reći. Zamislite samo jednu noć u kućici sa slike. Zamislite zvukove. Zamislite zmije i miševe koji vam se uvlače kroz pukotine. Zamislite par mačaka s kojima dijelite jedinu koricu kruha. Jer ih trebate. Da otjeraju miševe i zmije. Ugriju krilo kad hladnoća prolazi kroz kosti. Da vas saslušaju dok im pričate. Gledaju dok plačete. Jer nema ko drugi. Jer ste sami.
Kažu da su neki lokalni portali pisali o Ljubi prije par godina. Pisali o tome kako je tri dana živjela na vodi i soli jer nije imala šta da jede. I neki lokalci su joj pokušali pokrpati kuću. Nije bilo dovoljno sredstava. Naš interes u većini slučajeva i traje onoliko dugo koliko čitamo priču o nekome.
Otkud ja o Ljubi i otkud danas? Jedan moj sugrađanin je sreo jutros. Stavio objavu na fb. Podsjetio me na to ko sam. Odakle sam. Na činjenicu koliko je Bog bio velikodušan prema meni. Koliko prema nekima nije. Podsjetio me na našu dužnost da pokušamo pomoći.
Ostao mi pogled na Ljubinim rukama sa slike. Ruke željne dodira. Zagrljaja. Ljubavi. Roditeljske, supružničke, dječije. To je do Boga. On zna zašto.
Te ruke su željne još nečega. Sigurnosti. Ljudskosti. Hrane. To više nije do Boga. Do nas je.
Ako želite pomoći, kontaktirajte Dragu na 065 932 594 ili se, ukoliko želite, odvezite sami do Ljube.
Ja ću vjerovati u čudo. Ljuba ga zaslužuje. Tiho u sebi ću se zahvaliti na svemu što mi je Bog dao. Zahvaliti se što mi nije dodijelio takvu sudbinu. Ja danas sjedim i tipkam na kompjuteru dok mi razmažena mačka sjedi u krilu.
A mogla sam. Vrlo lako sam mogla biti ona o kojoj pišem. Vrlo lako sam ja, i bilo koja od vas, mogla biti Ljuba. Iz Šurkovca. Ljuba u trošnoj kućici. Na svega par stotina metara od šurkovačke crkve…
Črčkarije
