Hangare, u sklopu vojnog poligona Manjača, koji su služili za zatvaranje nesrpskog stanovništva podigla je JNA.
Prva grupa logoraša u kojoj je bilo 180 hrvatskih vojnika i civila u logor Manjača je deportovana 1991.godine. međutim, logor Manjača postaje planetarno poznat po zločinima koji su počinjeni nad građanima nesrpske nacionalnosti Bosanske krajine.
Početkom aprila 1992., logor «Manjača» je pod ingerencijom 1.krajiškog korpusa, kojim komanduje general Momir Talić. Logor je opsluživalo 50-60 vojnika i civila. Tokom 1992.godine u logoru Manjača je bilo zatočeno 4.500 zatočenika iz Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa, Bosanske Krupe, Kotor Varoši, Grapske kod Doboja, Mrkonjić Grada, Banja Luke, Šipova i drugih krajeva BiH.
Bili su izloženi prinudnom radu, sječi šume, raznim poljoprivrednim radovima, a sudjelovali su i u izgradnji crkve. Tokom zatočeničkih dana na Manjači držani su u nehumanim uslovima, izloženi raznim oblicima psihovizičkog zlostavljanja i što je posebno teško padalo nakon prinudnog rada, izgladnjivanju.
U transportima logoraša prema logoru Manjača mučki su likvidirane na desetine nedužnih civila. Tragičan je slučaj iz Sanskog Mosta kad su u transportu do Manjače ubijena ( gušenjem u kamionu ) veća grupa Sanjana njih 19. Logorske vlasti te ubijene i teško pretučene njih oko 6 nisu htjeli primiti i vraćeni su u Sanski Most te su kasnije pronađeni u masovnoj grobnici Ušće- Dabar u Sanskom Mostu, te u grobnici Dragoraj kod Mrkonjić Grada.
Prijedorčane su također ubijali ispred kapije logora na očigled logoraša i logoraških vlasti . U logoru Manjača ubijeno je najmanje 10, a na putu prema Manjači 80 logoraša. U logoru ograđenom bodljikavom žicom, isturenim mitraljeskim gnijezdom, osmatračnicama, minskim poljima, bilo je teško dočekati slobodu.
U logor su povremeno uspijevali doći predstavnici banjalučkog Karitasa i Merhameta i zahvaljujući njima je polovinom jula 1992. godine na Manjaču stigli predstavnici Međunarodnog crvenog križa. To je značilo i nešto bolje uslove za preživljavanje. Prvi logoraši iz logora « Manjača » pušteni su krajem augusta 1992. godine a radi se o vjerskim službenicima, starijim i maloljetnim osobama a pod pritiskom međunarodne javnosti masovnija otpuštanja počinju 14. novembra 1992. godine. 
Međutim, za brojne logoraše Manjače slijedila su nova iskušenja i dani dugi kao godine jer su premješteni u logor Batković kod Bjeljine i tek krajem 1993 godine i puštanje na slobodu. Nažalost, logor Batković je brojne koštao života. Bilo je i onih koji su sprovedeni u zatvor « Kula » kod Sarajeva , nekoliko grupa Hrvata koji su vođeni na razmjenu u Hrvatsku završili su u logorima u Kninu i Kamenici kod Drvara. U logoru je bio najveći broj Bošnjaka, a pored Hrvata bili su zatočeni i nelojalni Srbi. Logor je egzistirao i poslije raspuštanja 18.12.1992 godine a posljednji logoraši su razmjenjeni poslije Dejtonskog sporazuma,1996 godine.
U organizaciji Saveza logoraša BiH, Regionalnog saveza logoraša Banja Luka i Udruženja logoraša Sanski Most, Ključ i Bosanska Krupa, danas je obilježena godišnjica početka zatvaranja logora Manjača. Proučena je fatiha i položena cvijeće i na lokalitetu Bunarevi koji se nalazi u blizini logora Manjača gdje su ekhumirana 23 posmrtna ostatka ,mještana ključkog sela Humići.
Posjećujući se logora « Manjača » skrećemo pažnji javnosti da ovakvim dolascima samo upozoravamo, da civilizirana društva i svijet ne smiju dopustiti uspostavljanje ovakvih logora i tražimo da se krivci za sveukupne zločine u ovom logoru i svim logorima i oni koji su okaljali ruke nad nevinim žrtvama kazne , jer to je jedini uslov suživota i pomirenja, poruka je iz Saveza logoraša BiH.
Zločini u logoru Manjača doikazini su pred Haškim tribunalom, Sudom BiH i Okružnim sudom u Banja Luka. Izrečeno je 130 godina zatvora, ali još uvijek značajan broj osoba, duboko involviranih u zločine, slobodom prkose porodicama ubijenih i preživjelim logorašima.
Senudin Safić
