ANTOlogija

Lukas

Piše: Anto Tomić

Hamburg

Januar 1993. godine , moji prvi dani u izbjeglištvu, prognanstvu. Nakon raznoraznih peripetija i putešestvija, skrasih se na sjeveru Njemačke, u Hamburgu.

Radim svakodnevno po 12-14 sati. Rad mi pomaže da zaboravim prethodno vrijeme, protekle mjesece pakla, straha, bola, neizvjesnosti. Nemam vremena ni za depresije. Navečer, kad dođem kući, kratko preslušam vijesti iz domovine. Ništa dobro. Nakon toga, mrtav umoran padnem u krevet. I tako iz dana u dan.

Jedne subote me sestra Emi natjera na izlazak u grad. “Izađi među ljude.” Izađoh. Dvije ulice dalje od stana jedan  “naš” kafić. Subota veče, kafić prepun, sve puste izbjeglice. Pijucka se, zabavlja, priča. Jedina tema – rat. Kako je ko šta doživio, preživio, gdje je bio, šta je radio, ko je koga izgubio. Depra guši.

Meni to previše. Ne mogu to više slušati, sve mi to ubija i ovo malo preostale duše.

Opraštam se od novostečenih prijatelja i odlazim dalje. Na kraju iste ulice nalazim jedan drugi kafić. Ovdje se razgovori vode na njemačkom, ljudi se smiju, zabavljaju. Ovakva mi atmosfera treba.

Nalazim mjesto za šankom. Odlučujem da se  “olešim”. Pijem prvo pivo. Drugo. Treće.

I onda iznenada, grobna tišina, muk u kafiću. Nešto se zbiva. Sve glave se okreću prema ulazu. I moja.

I stvarno, nešto se zbilo. Nešto je ušlo u kafić.

A to  “nešto” je bila jedna boginja, nešto što se ne viđa svaki dan, nesvakidašnje lijepo stvorenje. Gutam je pogledom : prelijepe, vitke noge u kratkoj suknjici do neba duge, duga, plava kovrdžava kosa, krupne, bademaste oči, punačke, rumene usnice…A tek jedre grudi u tijesnoj bluzi, ka nebu okrenute. Ni sa ostalim oblinama nije oskudijevala. Ukratko – moj kum Bijeli bi rekao : “K'o da ju je Allah za sebe sperivao.”

Razgledam po kafiću – nisam jedini koji je oduševljen ovom ljepotom. I svim ostalim prisutnim muškarcima curi slina iz usta a ni cure nisu ravnodušne ostale.

Boginja, još uvijek na ulazu, razgleda po kafiću, i gle čuda, sa božanskim osmjehom iznalazi mjesto pored mene.

Zadižem donju vilicu, pokušavam disati normalno, nastojim da ne buljim u njenom pravcu, al’ ne ide. Opija me njen miris a još više njen blagi dodir.

Upoznajemo se, boginja se Svenja zove. Upuštam se u razgovor sa Svenjom na mom oskudnom njemačkom. Ne smeta joj, grohotom se smije mojim pričicama, kikoće se mojim vicevima.

A njen osmijeh i bijeli zubići – neviđeno, praznik za oči. Osjećam, zaljubljen sam na prvi pogled, uši mi gore. A ni Svenja nije toliko hladnokrvna, svemse nešto čini, sviđam se i ja njoj.

Nakon dva-tri pića (ili više) Svenja bi išla kući. I kao usput, pita me, da li bih pošao sa njom. A đe ne bih, jaranice, pristajem sa oduševljenjem.

Pred ulazom njen Porsche. Vozi nas u jedan otmjeni dio grada. Zaustavlja se pred jednom vilom. Svenjin skromni dom.

Ulazimo u dnevnu sobu, koja je veličine kao dva moja stana. Svenja mi nudi piće i kaže :”Raskomoti se” i izlazi iz sobe. Skidam jaknu. Nakon par minuta, Svenja protura glavu kroz vrata, prijekorno me gleda i ponavlja : “Toni, ne stidi se, slobodno se raskomoti. Vraćam se za 5 minuta.”

“Raskomoćujem” se, svaki dio tijela mi je spreman za ulazak u raj. I kontam :” Pa Antiša i zaslužio se ovako nešto, nakon svega preživljenog u posljednjih par mjeseci.”

Ostajem samo još u gaćicama i gledam to kvrgavo, mršavo, skeletu slično tijelo. U Njemačkoj se dobro jede, ali sam još uvijek daleko od 60 kila težine. (Jebena Omarska je ostavila traga). Mršave bi noge bi komotno mogle stati u pivsku flašu, ruke k'o grančice, rebra k'o harmonika. Al’ kontam, nije sve u fizičkom savršenstvu, Svenja ima dobar ukus a garant je osjetila i ovu dobru dušu. Kako god.

Napokon, moja boginja Svenja ulazi u sobu ! Sa osmjehom gleda priloženo, vidim, zadovoljna je !

I onda, okreće se prema jednim vratima i glasno zove :”Lukas, dođi !”

Zamirem. Ko je sad Lukas ? Muž ?

Vrata se otvaraju i u prostoriju ulazi pospani Lukas, 5-6 godina star mali, mršavi dječačić . Svenja mu kaže :”Lukas, dušo, ako ne budeš dobro jeo, izgledaćeš kao ovaj čiko.”

Leave a Reply