Društvo, Život

MAJKE ŠEHIDA ZASLUŽUJU NAŠU PAŽNJU

U zadnje vrijeme češće obilazim zdravstvene ustanove, preciznije rečeno Odjel ortopedije Kantonalne bolnice „Dr. Irfan Ljubijankić“ u Bihaću. Majka mi je operisala koljeno tako da su oči porodice uprte u doktore i naše želje da sve bude u najboljem redu. Uz Božju pomoć očekivati je da sve bude u najboljem redu. Sevla je bila i ostala veliki borac.

Dogovaram s majkom dolazak u posjetu i saznajem da se bolnici, soba preko puta, nalazi Rufida Kadić iz Bišćana. Kroz glavu mi u trenutku prođe šeidska dženaza i ukop 284 žrtve 20.jula 2014. godine. Tog dana Rufida je ukopala dva sina, Mufida (1966) i Sabahudin (1969). Ubili su joj i muža Vahida tako da je srce ove žene okovano bolom od kojeg zastaje dah.
Dolazim kod svoje majke u posjetu, odlučan da posjetim i Rufidu. Ljubazna medicinska sestra mi objašnjava da zna za koga pitam jer u bolnici imaju majku tri šehida i dobro je paze.
Ulazim u njenu sobu i na zadnjem krevetu lijevo, sjedi Rufida. Prilazim joj, srdačno se selamimo, ali očigledno je da je prijatno iznenađena.
„Sine, Bog ti dragi dao jesi ti meni došao u posjetu“?
Objašnjavam kako sam čuo od svoje majke da je u bolnici i da sam imao želju da je posjetim jer znam kolika je njena bol, pa da malo olakšam koliko je to moguće?

Poslušao sam njenu priču o ubijenim sinovima i mužu. Kroz suze koje same teku, priča kako danas ima svega i da je djeca paze i poštuju. Za nekih petnaestak minuta, milion puta se zahvalila na dolasku do jučer neznanom gostu. I dok sam izlazio iz njene sobe, tražeći onu u kojoj je moja majka, slušao sam Rufidu kako od Gospodara traži da me nagradi. Ramazan, ali i dani u nekom drugom mjesecu su prilika da pokažemo naše poštovanje i razumijevanje prema majkama i porodicama koje su u periodu 1992.-1995. ostale bez najmilijih. To ne smijemo zaboraviti.

Senudin Safić