Dobro je to narod rekao u svojoj poslovici i nema nikakve sumnje da je bolje spriječiti nego liječiti. Međutim, često tražeći brojne izgovore ne posvećujemo dovoljno pažnje zdravlju. A, život je tako lijep. Zato je potrebno mijenjati stare, slobodno možemo reći, loše navike, i daleko više brinuti o zdravlju.
Da bi u značajnijoj mjeri počeli brinuti o našem zdravlju, ne smije biti tabu tema. Sigurni smo da značajan broj žena ne zna šta je mamografija, da ne govorimo o tome da li su i kada obavile preglede i preventivno radile na zdravlju.
Jasmina, koja je željela da je na taj način predstavimo, priča vam svoja iskustva i šalje poruke prepune emocija i želja da brinete o vlastitom zdravlju. Uz tešku borbu s karcinomom, njena je želja da sve naše čitateljke, majke i sestre širom svijeta “natjera” da razmišljaju o mamografiji za koju kažu da je zlatni standard u otkrivanju raka uglavnom ženskih dojki, i mnogo rjeđe muških prsa.
Zato smo vam rekli da u čuvanju zdravlja nema tabu tema. Gospođa Jasmina vam pomaže da se odlučite na korak koji vam može spasiti život i govori o životu s karcinomom.
U nastavku objavljujemo prvi dio Jasmininog dnevnika.
Prvi Dani:
Gluho bilo, pomjeri se!
Ja sam izbjegla, to jest protjerana, iz svog Prijedora i sponzorisana u Ameriku 1993: imala sam haman 12 godina. U toku najvećeg počinjenog genocida (poslije Holocaust) u Evropi u 21 stoljeću. Ovo je samo jedan dio NAŠE Bosanske price, koju NESMIJEMO ignorisati, zato i jeste na prvom mjestu mog dnevnika. Želim da vam predstavim kontekst sljedećeg perioda u mom životu.
Htjela sam da pišem o ovoj misterioznoj bolesti iz više razloga. Po mom skromnom sudu, mislim da je najvažnije da razotkrijem jedan tamni veo koji je prekrio naše društvo. Ne znam sve. Uostalom, mene interesuje zašto je u našoj bosanskoj kulturi još uvijek šokantno pričati o tome otvoreno? Kao da neko želi ovakvu bolest ili smrt? Ili je to možda prelazno? Može biti da se to “navuče” na sebe ili voljenima na neki način?
Želim demantovati te babske priče i možda ali možda, kroz moju priču ovako naglas, bez pretenzije, da i ja shvatim zašto je naše društvo još u toj dimenziji strave i užasa.
Nadam se da shvatate moju namjeru. Nadam se da će preko mog iskustva makar jedna žena zakazati termin i spasiti sebi život. Nadam se da će ovo go*no u meni, u mnogima, nestati za sva vremena. Moja želja je u tome da kao narod postanemo još jači, obrazovaniji i da kroz podršku jedni drugima, prevaziđemo sve prepreke i mitove srama koji nas koče ne samo kada je ova bolest u pitanju, nego uopćeno. Mi Bosanci smo posebno jaka nacija! Mi se borimo za život stoljećima, tako da znam da možemo uspjeti, čak i tu podsvjesnu prostrasnost pretući u jedan značajni pokret slobode oboljelih, makar kroz priču.
Priča nije samo sloboda govora. Priča je edukacija, priča je terapija, priča je tradicija, priča oslobađa nas od bolova koje nosimo sami a trebamo da dijelimo sa voljenima, priča znači NEZABORAV prošlosti koja bi trebala popraviti budućnost uprkos svim ljudskim preprekama kao ego i narcizam. Priča i spasava život! Priča je jednostavno rahatluk duše naše Bosanske.
Malo poslije četrdesetog rođendana, mama je insistirala da odem ginekologu. Nikad nisam pazila na sebe. Nikad. Uvijek sam bila sebi zadnja rupa na svirali. Ne, nemojte me pogrešno shvatiti: voljela sam a i dalje volim držati do sebe, oblačiti se lijepo, šminkati, kožu održavati i to obavezno i intenzivno, ali nikad nisam išla doktoru jer nije bilo valjda potrebe. Uvijek sam bila magnet za izgubljene duše, ranjene osobe tako da je moje zdravlje nekako meni uvijek bilo na poslednjem mjestu. Takva sam stvorena. Cijeli smisao mog života je bio i ostao da pomažem kako znam i umijem drugima, pa tek onda sebi.
Tu cijelu godinu grudi su me jako svrbjele. Lijeva bradavica u dojke se povlačila unutra a ja sam sve to ignorisala. Pominjala sam sestri, mami, pa čak i mužu. Napokon, krajem decembra 2021. godine, mama se na mene doslovno izgalamila s onim našim “ ko će te čuvati ako nećeš samu sebe” i pod pritiskom zakazala sam termin. Čim sam otišla kod ginekologa sutradan, dalje me je poslala u bolnicu na pregled, a nakon toga i na biopsiju.
Čekala sam taj poziv tri dana. Nisam postojala ta tri dana. Kao prazna školjka sto se kaže, radim sve a ništa neradim. Robot za djecu, robot u kući, robot medju ljudima.
Telefon je zazvonio a djeca su istog trenutka stigla iz škole. Brzo sam ih zagrlila i poljubila i utjerala u kuću rekavši da jedu i gledaju TV. Pobjegla sam napolje u garažu kako ne bi čuli moj razgovor. Vidjela sam ko me zove. Rekla mi je divna doktorica, porijeklom iz Bjelorusije koja živi u Americi već 50 godina: “Žao mi je Jasmina, ti si jaka vidjela sam ja to, ti ćeš ovo sve prebroditi”. Bukvalno mi je telefon ispao iz ruku.
“Iskreno mi je žao, ali je biopsija pozitivna i imaš rak dojke”.
Tako strašne vijesti ne vjerujem da sam čula u zadnjih 30 godina. Ustvari tačno početkom rata zadnji put sam čula užasnu vijest: “Ubili smo ti Tatu”. Hvala Bogu pa je to bila laž, i nakon gotovo godinu dana smo saznali da je u logoru. No, moja vijest nije bila laž. Ja imam rak! To je najnestvarnija rečenica. Najgora dijagnoza. Bar sam je ja to tako shvatila. Makar mi se tako činilo tog trena. Odjednom mi slike iz prošlosti krenuše poput bujice: sve one riječi moje mame “čuvaj se, pazi zdravlje…” Wow!!! Kako to sad zvuči istinito, bitno i sasvim dotično, a tada apsurdno i daleko, pa čak i moj odgovor njoj me sad peče: “Ma daj, prestani uvijek misliti na najgore”!
Ja sam uvijek bila zdrava, osim povremene glavobolje, užasne migrene vjerovatno kao posljedica trauma iz rata, o kojima u mojoj familiji nikad progovorili nismo. Otkud sad: “Jasmina, žao mi je ali masa je pozitivna i velika?”
Kada je doktorica izgovorila te riječi, ja sam lebdjela u crnim mislima i oblacima druge dimenzije. Moj život, sva ta borba da preživim rat, završim fakultet, magisterij, da se obrazujem, pronađem Bosanca, muslimana, udam se, imamo djecu, stvorimo dom, otišlo je niz vodu. Jedino na što sam pomislila u tom trenutku su slike mojih kćerki, dvije male curice, sirote, kako će ostati bez mame. Ko će ih naučiti da se bore u ovome gluhonijemom svijetu gdje se glas mora povisiti? Gdje jednostavno moraš naučiti jezik “gluhonijemih” kako bi te imalo čuli?
I šta sad? Ta vijest me podsjeća na iste emocije kad neko umre. Prvo je šok. Nema nikakvog smisla, lebdiš u iluziji, jednostavno nisi na ovome svijetu ni u svom tijelu. Drugo je faza neprihvatanja: nema teoretske šanse da se to dešava meni i sigurno je greška, i onda treća faza, a to je bijes. Još nisam stigla do treće faze a kamoli do četvrte – prihvaćanje, itd.
Tu noć nisam oka sklopila i cijelu noć sam gledala u svoju djecu, a roditeljima i sestri sam javila preko FaceTimea. Odmah su došli. Zajedno smo plakali kao davno prije. Mislim da smo se se grlili imalo jače, podavili bi jedni druge od toliko jakih emocija.Nemoć se osjećala u svakoj suzi koja nas je gušila i potapala kao brodove u velikom okeanu. Da, ja sam to i postala: mala mrvica, tanani plamičak svijeće koji se bezuspješno opire jakom vjetru. Svi se mi odupiremo jakom vjetru ponekad, zar ne?
Zar nije interesantno i nevjerovatno da sam drugi dan odmah pomislila na rješenje? Valjda se onaj ljudski instinkt upali “bjegunac ili borba” i zapitala sam se: “Šta sad?”
Znači, kako da se izliječim, i da ne moram razmišljati o ovom gov**tu, i to što prije, pa da mogu nastaviti normalan život. Htjela sam iste sekunde da preskočim liječenje jer ne mogu sebe zamisliti kao bolesnika. Čuj, ja da ležim, nemam ja živaca ležati dok me posao čeka. Posao? Da, da. Treba usisavati, prati veš djeci, kuhati, prati suđe, ko će posteljinu presvući svake nedjelje? Ko će održavati biznis? Sve mi to brzo prolazi kroz glavu i kako niko ne zna održavati moju kuću kao ja. Znam gdje sve ide jer sve ima svoje mjesto u mom životu! I za ovo gov** nema mjesta u mom životu, ustvari ničijem!
Sve sam htjela da se preko noći riješi, ali tako je to kod mene inače – idemo dalje, idemo dalje, idemo dalje i to što prije, nemoj da bi slučajno neko trepnuo ili zastao, a kamoli ja. Nema se vremena za odmaranje kad bilo kakav projekat krene, a ovo je ogroman projekat!
Toliko sam jako i žarko razmišljala da sam u toj zabludi haman izgorila sebi prste s cigaretom koje sam pušila jednu iza druge krijući se od djece koja su tek stigla iz škole! Kako baš sad da stignu, u ovo doba, Bože mili? Moram pisati mužu a on je na poslu, ne mogu, tresu se ruke. Moram i svojim roditeljima reći, to mi je nekako još teže. Ne znam, razmišljam, možda mi je bolje da pozovem muža ali ne mogu da izustim riječi od suza a i ostala sam bez daha. Bukvalno hipertenzija , bez daha u tišini lebdim van tijela. Telefon je negdje daleko od mene pao na pod. Ne vidim ništa ispred sebe dok cigara gori u rukama, nekako sam se snašla i poslala mu poruku
“ pozitivan je test”. Učini mi se da nijeprošla niti jedna sekunda muž se stvorio u garaži i u zagrljaju prošaputao “gdje su djeca.” Ja sam samo izustila u kući molim te tiše da nas ne čuju. Jedino čega se sjećam je to da smo oboje plakali nekoliko sati. Ne znam. Znam samo kad je morao krenuti nazad na posao da sam umirala jer sam se morala vratiti u kuću i suočiti s mojim curicama, mojom dječicom, moja dva srca i dvije duše zbog kojih ja i postojim.
Iskreno pojavila mi se jaka želja da podijelim moje stanje u nadi da možda ohrabrim druge žene, druge ljude generalno. Da isto postupe i traže rješenje bez imalo oklijevanja, čekanja i emotivnog razmišljanja. Isto tako, iskreno, ovo je prvi put da ja razmišljam o tom šta mi se dešava i bukvalno prvi put da pišem o istom. Totalno je drugačiji osjećaj kada vidiš riječi na papiru – ja imam rak.
Ja imam rak dojke, lijeve, i imam rak limfni čvorova isto na lijevoj strani.
Doktorica mi je odmah rekla da mi neće moći spasiti bradavicu i naravno da će mi grudi ostati poprilično unakažene i da ih mora odstraniti gotovo 90%. Druga operacija je uklanjanje limfnog čvora gdje je rak, ispod pazuha. Nije me to uopšte potreslo, jer su to samo riječi, ali onaj dan kada sam vidjela stotine slike kod plastičnog hirurga drugih žena kojima se isto desilo, htjela sam vrištati. Samo sam šutjela i mahala glavom na sve što je govorio, a nemam pojma ni šta mi je rekao. Stotine slika mi je pokazao kako će to sve izgledati poslije operacije kad se ukloni rak. Znači prije radijacije i hemoterapije. Užas! Nisam plakala ali sam se upitala – zar se ovo stvarno dešava ili sam ja u nekoj noćnoj mori? Brzo sam se probudila dok je doktor trabunjao o proceduri o kojoj nisam zapamtila možda dvije riječi. Jedino znam da sam na kraju izašla iz kancelarije mrtva-hladna, totalno utrnula. Nisam uopće razmišljala više o hirurgu i brzo sam taj dan odlučila da ne želim rekonstrukciju grudi nego da mi se zaliječi rana pa tek onda nakon godinu ili kad već zarastu rane, tada ću pokrenuti te ostale rekonstruktivne procedure. Za sada prvenstveno želim da uklone rak s operacijom, radijacijom i hemoterapijom. Rekonstrukcija je meni lično kozmetička popravka koja je i nebitna, jer na kraju krajeva, ja se osjećam svakako sakata i to će tako biti do kraja mog života. Ovo go**o u meni vlada mojim tijelom, a ja ništa nemogu da poduzmem, ama bas ništa.
I tako je to u životu. Ta iluizija da mi vladamo, da mislimo da kontrolisemo svoje zdravlje često obuzme naš Bosanski mentalitet zar ne?
– JC
