Društvo, Kolumne, Zanimljivosti, Život

“Mira Cikota”

Mira

Piše: Refik Hodžić

Čitav svoj radni vijek mati mi je provela u Tvornici keksa i vafla “Mira Cikota.” Teško da je veća sreća mogla zadesiti dijete u Prijedoru, a i šire. Neograničene količine “Goldija”, “Frondija”, “Nugat kocki”, “Batonsa” i raznih drugih keksova i napolitanki predstavljale su blago o kakvom su mogli samo sanjati vršnjaci čiji su roditelji imali neuporedivo unosnija i “važnija” zanimanja. Osim nepresušne zalihe slatkiša koja bi se obnavljala svako malo kroz razne kompenzacije i sezonske popuste u kojima su uživali uposlenici “Mire Cikote”, posebnu radost predstavljala su mi novogodišnja slavlja u fabrici koja je organizovao direktor Miroslav Turnušek. Tada bih, ruka u ruci, sa materom obilazio pogon u kojem je radila, uz gromoglasno graktanje Mume poslovođe: “Ja vidi ga što je sladak, braćo draga. De, mali, hoš lišnjaka, uzmi, što si se stiso, nemoj se stiditi!” Uslijedila bi obavezna salva štipanja obraza kojom bi me napale Esmine radne kolegice, već dobro zacrvenjele od kruškovca i likera od maline: “Čiji si ti, mali, ha? Da mi budeš zet, kad narasteš, jesi čuo!” Ištipani obrazi bili su mala cijena za nirvanu od prenajedenosti nugatovom kremom, nebrojene Traubisode i osjećaj beskrajne važnosti što sjedim za ogromnim stolom sa odraslima, omađijan njihovim glasnim smijehom i pjesmama i iskrenom srećom.
Kasnije ću se zasititi slatkog i dugo, dugo ću izbjegavati keks svake vrste, materina novogodišnja slavlja i štipanje obraza će postati nekompatibilni sa neutemeljenom arogancijom puberteta, a u to će i rat. “Mira Cikota” će postati dijelom ratnog plijena, proglasom prijedorskog kriznog štaba će biti istrgnuta iz koncerna “Josip Kraš” a njen direktor Miroslav Turnušek će, sa mnogim svojim radnicima i sugrađanima, biti zatočen u logoru Omarska. Preživjeće, srećom, i sa porodicom će biti prognan u Hrvatsku, gdje će se skrasiti u Zagrebu. U naletu brisanja tragova prijedorske antifašističke prošlosti “Mira Cikota” preimenovana je u samo “Mira”, repromaterijal je jeftino dobavljan iz Srbije, pa su i proizvodi plasirani uglavnom na rafe supermarketa u Srbiji i RS-u više ličili na bagatelne turske vafle nego na italijanske, koji su decenijama bili uzor kvaliteta kojem je “Kraš” stremio. Od nekadašnjih delicija ,“Mirine” jadne napolitanke svele su se na ustajale plodove rata sa ukusom Omarske.
I tako sve do 2005. i preokreta u kojem “Kraš” ponovo preuzima “Miru” uz niz uslova od kojih se samo o jednom nije moglo pregovarati: Miroslav Turnušek morao je ponovo biti postavljen za direktora. Kozmička pravda ili promišljen potez u skladu sa dobrom poslovnom praksom, svejedno, ali ta vijest me je beskrajno obradovala. Tako i bi. Već 2008. prijedorska “Mira” je ostvarila profit od 20 miliona maraka i danas je vjerovatno jedina firma od silnih prijedorskih prijeratnih privrednih džinova koja uspješno posluje.
Direktor Turnušek ponovo organizuje novogodišnja slavlja za sadašnje i bivše radnice i radnike. Moja mati je redovna na njima. Bila je i sad u subotu, vratila se sretnija nego što se sjećam da je bila ove godine. “Da vidiš, sine, ljepote i veselja. Šta se žena iskupilo, majko draga. A što smo se ismijale i ispjevale, da samo znaš. I veliki paket keksa sam dobila, jedva kući donijela.” Posebno mjesto je, kao i svake godine, ostavila za direktora: “Da ga samo vidiš, sine, sa svakom je zastao, upitao se, svakoj se sjeća imena i porodice. Mene zagrlio, kaže: “Vidi Esme, ko djevojka! Ima li ti onog tvog sina?” I tebe se sjetio, možeš ti misliti!”
Mati je još dugo na telefon nizala novosti i pokoji sočan trač o svakoj od svojih kolegica sa posla, prepričavala svaki utisak starački nepovezano i detaljno, ja sam je slušao i nisam, oprhvan uspomenama koje su miješale sjetu i radost u velikom bubnju sa lješnjacima i čokoladom iz pogona “keks” Tvornice keksa i vafla “Mira”. Za mene zauvijek i dok živim “Mira Cikota”.

Leave a Reply