U poslijeratnom periodu toliko toga nam je obilježilo živote. Ja taj period uglavnom dijelim na neke tri etape. Prvu negdje do otvorenja Čaršijske džamije. Drugu do 2012.godine koja je u mnogo čemu ličila na ono što proživljavamo danas, a što trpam u taj dio naših života od 2012.godine.
Prvi period obilježen je entuzijazmom, željom za povratkom, hrabrošću, izgradnjom i obnovom a što su, svako na svoj način činili ljudi. I zaista, bio bi insan nečovjek kada bi sebi ili drugom dao neku veću ulogu, ma kakva ona bila. Jer, u to vrijeme, svaki povratnik je značio mnogo. Nekima je Bog dragi naprosto dao više nafake, nekima manje. Neke je opet darvao malo većom hrabrošću ili pak znanjem, pa je obnašao ovu ili onu funkciju. Neki su od toga što im je darivao Bog davali više, neki manje. Neki se nisu štedjeli.
Čaršijska džamija u Prijedoru, Foto: Alvin Harambašić
Jedan od ljudi na koje sam u svom ličnom putu nabasao bio je Suljo Halalkić. Bila su to teška vremena. Medžlis islamske zajednice Prijedor je u tom periodu obnavljao svih svojih devetnaest džamija. Svaka je imala neki lokalni karakter i bila mnogo važna mještanima ovog ili onog od naših lijepih džemata načičkanih oko čaršije. Međutim, Čaršijska je svima nama i danas srce i kruna našeg povratka i obnove. Teška su to vremena bila. Sređom i nismo puno obraćali pažnju na taj teret.
I da bi njenu izgradnju priveli kraju bilo je potrebno mnogo više nego drugdje. I para i znoja. A pratili su je i problemi, neriješeni imovinsko pravni odnosi, ali i odluka Komisije za nacionalne spomenike da je proglase nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, i time zauvijek udare pečat njenom značaju za državu, društvo i nas Pridorce.
A onda je, vođen tom beskrajnom ljubavlju za rodnom grudom koje je ostao željan, vođen uspomenama na rahmetli dida hafiza Kodžića, na svoje dječačke dane, došao Suljo i dao najviše. Teško bi njena izgradnja bila privedena kraju do datuma određenog za njeno otvorenje zbog kojeg smo doslovce zaratovali i sa našom zajednicom. Jer, nama je džamija dimenzija više. Posebno Čaršijska. Njeno otvorenje u stvari je nama dimenzija više jer je tog sunčanog dana Prijedor došao kući, a sa njim i Suljo na trenutak obilježen harmonikom Mustafe Muhića, na koju je na koncu pristao i sam reisulema.
Carsijska dzamja u Prijedoru-Foto by Omer efendija Redzic
Bili su to dani, ljudi, bile su to emocije. I plakali smo tog dana. Ja ću evo i jutros jer će naš Suljo, konačno i zauvijek doći svojoj kući. Jutros me je pogodila vijest o njegovom preselenju. Međutim, i sam sam pogođen porodičnom nesrećom uzrokovanom istom dijagnozom kod moje mame, pa znam i koliko mu se Gospodar smilovao da mu se vrati bez patnje i bihuzura bilo koga. Pamtit ću ga do kraja svojeg ovozemaljskog puta. A neka ovih nekoliko redaka ostanu nekim novim generacijama koje nisu svjedočile našoj borbi, krvi i suzama.
Sudba
