Društvo, Kolumne

Njeno veličanstvo Ešefa ili moja Epa

Piše: Alma Čirkić

Mislim da skoro ne postoji stanovnik Donje Ljubije koji se ne sjeća njenog blagog lica I smeružane ruke koja maše kroz prozor. Živjela je u kućici bas preko puta naše. Od kada znam za sebe, Epa je bila dio mog života. Dok sam bila manja, često nam je dolazila. Moj tata nije osjetio majčinsku ljubav, pa se nježna Epa nekako savršeno uklopila da popuni tu prazninu. Moja mama ju je takodje mnogo voljela. Razmažena i nimalo vična kuhanju i spremanju, dosta tajni je naučila od nje. Znala me je ponekad ostaviti kod Epe, uz obaveznu opasku da mi ne dozvoli da pravim belaja. Čim bi mama zamaknula iza ćoška, Epa bi otvorila svoj zeleni, drveni, starinski kredenac i zajedno sa mnom slagala šerpe po podu. Često nas je mama znala tako zateći. Često bi prekorila Epu sto dozvoljava da pravim nered. Ova bi se samo nasmijala I pogladila me rukom po kosi.
Godine su prolazile. Ja sam rasla. Epa je starila I onemoćala. Moja uloga je tada bila da odem do čarsije i kupim kutiju Korone. “Da si cigarete stetne, ne bih ja doživjela stotu,”često je znala reći.
Iako strastveni pušač, postila je svaki Ramazan. Sestra I ja bismo visile na dvorišnoj ogradi dok se kandilji ne upale I takmičile se koja ce joj prva reći. Kako je godinama Epa starila, gubila je sluh. Galama je postala tiša a nase mlataranje rukama sve jače I jače. Onda je oslabio i vid…
Onda se desila moja srednja škola. Pa nesretni rat…
Sjećam se da je mama znala odnijeti hrane Epi, u nadi da će je iznenaditi s nečim toplim i da ce ona to možda pojesti. Nije insistirala da sestra i ja idemo. Mislim da je bila svjesna da se Epina svijeća polako gasila.
Epa je umrla tokom rata I sahranjena je u blizini svoje kuće. Njene kuće više nema. Nema ni moje mame. Kandilji gore tokom Ramazana, mada je sve manje djece koja ih iščekuju po ogradama.
Meni je žao… Žao mi je sto nisam mogla da pamtim ili zapisujem svaku riječ. Zao mi je sto nisam bila dovoljno zrela da shvatim kakve riznice blaga leže u ljudima poput nje. Koliko snage, tuge, samodiscipline, upornosti, ljubavi I razumjevanja u jednom malom, krhkom tijelu.
Sve što mogu sada jeste da za njenu dušu proucim Fatihu. Ako vas je moja priča dirnula, izgovorite molitvu I vi. Nije bitno kakva je. Sve su to varijacije na temu, upućene jednom Bogu I za jednu divnu dušu.
A Epa? Sigurna sam da nas gleda s neba I smiješi se. Vjerovatno govori :“ Draga djeco, da si cigarete štetne, ne bih ja živjela sto godina.”