Nusreta Sivac: Izabrala sam govoriti u ime ubijenih

U razgovoru za Radio Islamske zajednice BIR, povodom 20. jula – Dana sjećanja na žrtve najtežih zločina sa elementima genocida u Prijedoru i dolini Sane, govorila je o životu prije agresije, zatočeništvu, povratku, borbi za pravdu i svojoj najvećoj nadi – opstanku Bosne i Hercegovine.

Sivac je rođena i školovala se u Prijedoru, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Nakon studija na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu vratila se u rodni grad i zaposlila u tadašnjem Općinskom sudu.

Nakon pripravničkog staža i položenog sudsko-advokatskog ispita izabrana je za sudiju. Radila je uglavnom na građanskim i ostavinskim predmetima, a neposredno prije agresije planirala je profesionalno iskustvo proširiti i radom na krivičnim predmetima.

Njenu profesionalnu i životnu svakodnevicu nasilno je prekinula 1992. godina.

– Kao i većina mojih radnih kolega i sugrađana, odvedena sam u logor Omarska. Tamo sam provela dva mjeseca, a potom sam prebačena u logor Trnopolje. Bogu hvala, preživjela sam – kazala je Sivac.

Nakon izlaska iz logora izvjesno vrijeme provela je u Prijedoru, čekajući priliku da napusti grad. Otišla je u Zagreb, gdje je živjela u izbjeglištvu, ali, iako je preko međunarodnih organizacija mogla otići u neku evropsku ili prekookeansku zemlju, nije željela biti daleko od Bosne i Hercegovine.

Krajem 1996. godine vratila se u Sanski Most, a u Prijedor se vratila 2002. godine, čim su se za to stekli uvjeti.

Povratak u grad zločina

Povratničke godine, prisjetila se, bile su izuzetno teške i opasne. Povratnici su bili izloženi napadima, dok su lokalne vlasti, prema njenim riječima, činile sve da otežaju njihov povratak.

Sivac je dobijala neugodne telefonske pozive, a poruke su ispisivane i na vratima njenog doma. Posebnu zabrinutost osjećala je kada je odlazila svjedočiti protiv optuženih za ratne zločine.

Porodica ju je nagovarala da napusti Prijedor, naročito nakon incidenata, ali je odlučila ostati.

– Bilo mi je užasno sretati ljude za koje sam znala da su bili dio zločinačke strukture, a koji su se slobodno kretali gradom. I danas srećem ljude protiv kojih sam svjedočila. Izdržali su dio kazne i sada su ponovo slobodni građani. To je naša svakodnevica u Prijedoru – ispričala je.

Prisjetila se i susreta kojem je prisustvovala njena prijateljica iz Švedske. Čovjek koji ju je srdačno pozdravio bio je nekadašnji vođa stražarske smjene u Omarskoj, protiv kojeg je svjedočila pred Sudom Bosne i Hercegovine.

– Prijateljica me pitala ko je čovjek koji mi se toliko obradovao. Rekla sam joj da je to vođa stražarske smjene iz Omarske protiv kojeg sam svjedočila. On me pita gdje sam i zašto me dugo nije vidio. Takav je život ovdje – kazala je Sivac.

Naglašava da je borba povratnika i danas izuzetno teška, posebno zato što ih je sve manje.

– Sve češće se okupljamo na dženazama. Tužno je to, užasno tužno. Mislila sam da će vrijeme donijeti drugačije razmišljanje, bolje odnose i da će se mnogo toga promijeniti. Nažalost, to se nije dogodilo – navela je.

Misija zacrtana u Omarskoj

Dok je bila zatočena u Omarskoj, u rijetkim trenucima u kojima je mogla razmišljati o budućnosti, Sivac je sebi zadala životnu misiju – da će, ukoliko preživi, govoriti o onome čemu je svjedočila.

– Ako preživim, moja životna misija bit će da pričam o onome što se dogodilo. Niko od mojih radnih kolega iz pravosuđa koji su bili u Omarskoj nije preživio osim mene. Gledala sam predsjednika Suda, sudije koje su mi bile učitelji u tom časnom poslu, rođake i prijatelje. Znala sam da sam vjerovatno ja sljedeća – ispričala je.

Užas kojem je svjedočila bio je toliki da je molila samo da, ukoliko bude ubijena, ne bude prethodno mučena.

– Strašno je kada se čovjek nađe u kolotečini smrti. Govorila sam: “Bože dragi, ako me likvidiraju, barem neka me ne muče, neka me ubiju metkom.” Zamislite kada molite Boga za smrt metkom – kazala je.

Po izlasku iz Trnopolja nije se imala gdje vratiti. Najprije je ostala bez posla, a potom i bez stana.

Kada joj je prvog dana nakon nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru saopćeno da više ne radi u Sudu, mislila je da je to najgore što joj se moglo dogoditi. U poređenju s onim što je potom doživjela u Omarskoj, gubitak posla i doma postao je gotovo nevažan.

– Nemam riječi kojima bih opisala težinu te boli. Teško je ljudima dočarati užas koji se tamo događao – naglasila je.

Svjedočenja pred sudovima

S istražiteljima Haškog tribunala stupila je u kontakt još 1993. godine, dok je bila u Hrvatskoj. Nikada nije imala dilemu hoće li se odazvati pozivu suda.

Njeno prvo svjedočenje odnosilo se na zločine počinjene u logoru Omarska. Među optuženima je bio i čovjek koji je neposredno počinio zločin nad njom. To svjedočenje opisuje kao najteže i najbolnije.

Nakon povratka kući doživjela je tešku zdravstvenu krizu, završila u bolnici i bila podvrgnuta operativnom zahvatu.

Kasnije je još nekoliko puta svjedočila pred Haškim tribunalom, a posljednje haško svjedočenje dala je na suđenju Radovanu Karadžiću. Svjedočila je i pred Sudom Bosne i Hercegovine te pred sudom u Beogradu, u predmetu koji se odnosio na logoraše odvedene iz Omarske prema jami Lisac.

– Nema toga što bi me odvratilo ili demotiviralo da svjedočim, bez obzira pred kojim sudom. Imam mnogo zamjerki i Haškom tribunalu i Sudu Bosne i Hercegovine, kao i drugim sudovima koji sude za ratne zločine, ali od svjedočenja neću odustati – poručila je.

Upozorila je da protok vremena dodatno otežava procesuiranje ratnih zločina jer umiru svjedoci, ali i počinioci. Smatra i da niske kazne mogu obeshrabriti preživjele da se iznova izlažu traumama svjedočenja.

U Omarskoj je bilo zatočeno 37 žena, a pet ih nije preživjelo. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su u različitim masovnim grobnicama.

– Ponosim se ženama koje su preživjele Omarsku jer se većina njih odazvala pozivima i svjedočila. Govorile smo i u ime onih koje više nisu mogle govoriti, posebno u ime pet žena koje nisu preživjele logor. Naša savjest je čista – naglasila je Sivac.

Pred Karadžićem se osjećala kao pobjednica

Sivac je bila i jedna od tužiteljica u građanskom postupku protiv Radovana Karadžića pred federalnim sudom u New Yorku.

Ona i druge preživjele, uz podršku organizacija “Žene BiH” i “Biser”, ovlastile su američke pravnike da pokrenu postupak. Nakon višegodišnje pravne borbe sud je prihvatio nadležnost, a Sivac je s drugim ženama otputovala u New York kako bi svjedočila.

– Sud mi je dosudio 36 miliona dolara, pa sam jedna od najbogatijih Bosanki na papiru. Ali nije stvar u novcu. To je bila moralna i historijska pobjeda – kazala je.

Kada je kasnije svjedočila protiv Karadžića pred Haškim tribunalom, bilo je predviđeno da je unakrsno ispituje sat i po, ali je ispitivanje trajalo dva dana.

Karadžić ju je tokom ispitivanja optužio da mrzi Srbe i da putuje svijetom kako bi ih, prema njegovim riječima, “blatila”. Nakon završetka ispitivanja zatražila je dopuštenje da se obrati Sudskom vijeću.

– Rekla sam da to nije istina i da u meni ne postoji mržnja. Imam prijatelje srpske nacionalnosti koji razumiju kroz šta sam prošla i podržavaju moj rad. Kada su njemu stavili lisice i odveli ga, a ja ostala stajati u sudnici, osjećala sam se kao pobjednica – prisjetila se Sivac.

Najteže joj je, kaže, govoriti o scenama mučenja, ubistava i ponižavanja zatočenika, kao i o zločinu koji je lično preživjela.

– Nekada mogu govoriti, a nekada ne mogu. To vrlo rijetko iznosim u javnosti. Pred sudom sam ispričala ono što je bilo potrebno, možda ni tamo ne baš svaki detalj. Kada vas trauma obuzme, teško je ostati pribran. Ipak, znala sam da moram ostaviti utisak kredibilnog svjedoka jer odbrana čini sve da poljulja svjedočenje i izbaci čovjeka iz takta – objasnila je.

“Valjda previše volim ovu zemlju”

Iako je mogla otići u drugu zemlju i tamo izgraditi novi život, Sivac je izabrala Bosnu i Hercegovinu.

– Mogla sam otići i vjerovatno bih se snašla. Ali nisam. Izabrala sam ovo. Nekada se, tokom posebno teških dana, zapitam zašto sam se vratila. To kratko traje, jer nigdje drugo ne bih imala ni mira ni sreće. Valjda previše volim ovu zemlju. To je moj put – kazala je.

Govoreći o savremenom svijetu, upozorila je da čovječanstvo nije izvuklo pouke iz ratova i zločina. Užasnuta je stradanjem civila u Gazi i drugim ratovima, kao i šutnjom međunarodne zajednice.

Ipak, ne odustaje od uvjerenja da se za istinu i pravdu mora boriti.

– Nikada više, nažalost, stalno se ponavlja. Ali ne smijemo odustati. Vjerujem da će istinske vrijednosti ponovo doći do izražaja, iako ih sada pokušavaju potisnuti i zatrpati. Možda ja neću dočekati bolja vremena, ali se nadam da će mlade generacije ostati u svojoj zemlji i da neće morati odlaziti po bijelom svijetu – poručila je.

Posebno je zabrinuta zbog djelovanja političkih snaga koje rade na slabljenju Bosne i Hercegovine, ali smatra da se nada ne smije izgubiti.

– Moja najveća nada i najveća želja jeste da Bosna i Hercegovina opstane i ostane. Da u njoj bude života za mlade ljude – naglasila je.

Prisjetila se i nekadašnjeg Prijedora, grada u kojem je odrastala, školovala se i radila. Kaže da današnja prijedorska čaršija više nije ona koju pamti, ali da obnovljena Čaršijska džamija i institucije Islamske zajednice predstavljaju mjesto okupljanja i osjećaja sigurnosti za povratnike.

Otvorenje obnovljene džamije 2. augusta 2008. godine posebno pamti. U to vrijeme suočavala se sa zdravstvenim problemima i molila je da doživi dan njenog otvorenja.

– Islamska zajednica nam mnogo znači. Kada imamo instituciju i ljude s kojima možemo razgovarati, osjećamo veću sigurnost. Od političara više gotovo ništa ne očekujem – kazala je Sivac.

Na pitanje kako vidi budućnost Prijedora, odgovorila je da se sudbina tog grada ne može odvojiti od sudbine države.

– Voljela bih da Prijedor bude grad po mjeri svih njegovih ljudi. Ali kakav će biti Prijedor, zavisi od toga kakva će biti Bosna i Hercegovina. Želje su jedno, a šta će se dogoditi, samo dragi Allah zna. Ipak, ne smijemo izgubiti nadu – zaključila je Nusreta Sivac.

Preporod