Naš zemljak Mirsad Čaušević podijelio je snažnu i emotivnu priču o putovanju iz Chicaga u Bosnu, vođen obećanjem sinu i ljubavlju prema reprezentaciji. Njegovo iskustvo, ispunjeno neizvjesnošću i ljudskom dobrotom, brzo je dirnulo mnoge.
Obećao sam sinu da, ako Bosna pobijedi u Velsu – idemo u Bosnu.
A obećanja se ne krše.
Četvrtak, 03/05. Vraćam se s odmora i proslave 25 godina braka. Stižem kući u Chicago oko 1:30 ujutro, a isti dan igra se utakmica Bosna – Vels. Uzbuđen sam, ali i nervozan.
Gledamo utakmicu u bosanskom baru, punom naših ljudi. Sa mnom su sin i punac. Sin se ranije izvukao iz škole, blijed k’o krpa – uhvatila ga nervoza, ali sretan što je dedo uz njega.
Teška utakmica za gledati. Steže me u želucu, pritisak u prsima, teško dišem. Izlazim vani nekoliko puta da uhvatim zraka. Igramo solidno, ali gubimo 1:0. Imamo šanse, ali Demirović promašuje.
I onda – 86. minuta. Erupcija. Džeko za 1:1.
Obećao sam sinu da, ako Bosna pobijedi – idemo u Zenicu.
Ostalo znate.
Bosna pobjeđuje na penale.
Aidan grli dedu. Gledam kako njih dvojica plaču… i ja zaplakah. Slomilo me. Dedo se, inače, bori s opakom bolešću.
Vraćamo se kući puni emocija. Pričam supruzi i kćerki šta se desilo – i one plaču.
Kažem: idemo ja i Aidan u Bosnu.
Na rizik. Bez karata.
“Znam puno ljudi, valjda će neko pomoći”, govorim. Ona me podržava.
Ali ni slutio nisam koliko će to biti teška misija.
Kreće potraga za kartama.
Supruga kupuje avionske karte i rezerviše hotel, a ja – bez sna cijelu noć. Poruke, pozivi, kontakti… javljam se svima koje znam. Prijateljima, poznanicima, sportskim radnicima, TV licima, pa i političarima.
Svi isto odgovaraju:
“Mirso, druže… ogromna je potražnja. Teška misija. Nemamo ni mi.”
A ja samo ponavljam:
“Ne tražim džaba. Platit ću koliko treba.”
Dolazi petak. Trebamo krenuti navečer – a pravog odgovora nema.
Ipak krećemo.
Sa nadom.
Stižemo u subotu.
U 17 sati gledam telefon. Čekam poruke… ništa.
Uvečer zvoni telefon. Drug Nećko iz Chicaga:
“Našao sam dvije karte. Traži 1000, ali moraš sutra u Zenicu po njih.”
Bez razmišljanja:
“Uzimam!”
Pet minuta kasnije zove rođak iz Zenice:
“Imam i ja dvije – ista cijena.”
Kažem:
“Daj i te. Od viška glava ne boli.”
Zove Dino iz Zagreba, sestrin zet – i on bi na utakmicu.
“Imam četiri karte – dolazi!”
On odmah kupuje kartu, stiže.
Zove i rođak iz Malmöa, Elvedin. Nudim mu kartu – hoće i on.
Sad više nema nazad.
Ali onda hladan tuš.
Po portalima pišu – nećeš moći ući ako karta nije na tvoje ime.
I tu me presiječe.
Šta sam uradio?
Noć bez sna.
Budim se u tri ujutro. Gledam kroz prozor – Sarajevo pod snijegom, kao usred zime. Sa petnaestog sprata, slika kao iz filma.
Volim snijeg… ali u sebi mislim:
Ovo ne ide na dobro.
Sljedeći dan – doručak kod prijatelja. Snijeg pada, idila, sve lijepo.
Ali u meni nemir.
U Skenderiji gledamo košarku. I tada – poziv.
Denis Zeba.
Moja najveća nada za prave karte.
Javljam se odmah.
“Brate, nemoj kupovati te karte. Nećeš proći.”
Provjerava. Zove ljude. Čak i vlasnika platforme.
“Ime mora odgovarati. Biće četiri kontrole. Nećeš ući.”
Kao da me neko udario.
Stomak se stegne.
A sinu… ne smijem ni reći.
Ipak, tražim drugo mišljenje.
Zovem Sinana Sinanovića.
On me malo smiruje:
“Ma nije to baš tako… ako su karte prave, proći ćeš. Inače bi pola stadiona ostalo prazno.”
Lakše dišem.
Ali i dalje – ništa sigurno.
Sjedimo u hotelu s Adnanom i Jasminom.
Pričamo…
Kad Adnan šapne:
“Vidiš li ona dva tipa iza nas?”
Kaže imena. Provjerim – stvarno.
Bez razmišljanja ustajem.
“Izvinite… mogu li vas nešto pitati?”
Prepoznaju se.
I ja – iz duše:
“Ja i sin smo došli iz Amerike… nemamo karte… kupio sam neke, ali ne znam vrijede li…”
Ne stignem ni završiti.
Jedan od njih me prekida:
“Ne brini. Imam ja dvije zvanične karte za vas. Dobit ćete ih. Besplatno.”
U tom trenutku…
Zanijemim.
Ne znam šta da kažem.
Pokušavam platiti – ne dopušta.
“Sačekaj 20 minuta.”
Vraća se.
Donosi stolice. Sjeda. Pruža mi karte.
I tu me slomi.
Suze brišem… jedva govorim.
“Ovo je Božija sila…”
Počinjemo pričati.
On iz Cazina. Moj Krajišnik.
Kaže:
“Dolazimo u Ameriku u junu… imaš karte i za to.”
Gledam ga i kažem:
“Vidimo se na Svjetskom.”
I tek tada shvatam…
U rukama držim šest karata.
Hvala Ti, dragi Bože, na svemu.
Molimo Te…
Odvedi nas na Svjetsko prvenstvo. 🇧🇦
Jer zbog ovakvih trenutaka znaš da vrijedi vjerovati.
